Veliki Bodhisattva Langri Tangpa napisao je ovu molitvu: Sa savršenom namjerom, Neka ljubim druge kao vrhunske.   Ako želimo postići prosvjetljenje ili razviti uzvišenu bodhichittu koja dolazi od zamjene sebe s drugima, definitivno moramo usvojiti stav da su drugi dragocjeniji od nas samih. Taj se nazor zasniva na mudrosti i vodi nas do našeg konačnog cilja, dok je nazor kojim sebe smatramo dragocjenijima od drugih zasnovan na samoprianjajućem neznanju i vodi nas u niže ponovno rođenje. Što točno znači reći da je nešto dragocjeno? Da nas netko pita što je dragocjenije, dijamant ili kost, rekli bismo dijamant. To je zbog toga što je nama dijamant korisniji. Međutim, za psa bi kost bila dragocjenija, zato što kost može pojesti, dok sa dijamantom ne može učiniti ništa. Ovo pokazuje da dragocjenost nije prirodna kvaliteta objekta, već da ovisi o potrebama i željama pojedinca, koje zauzvrat ovise o njegovoj ili njenoj karmi. Za nekoga čija je glavna želja postići duhovne spoznaje ljubavi, suosjećanja, bodhichitte i velikog prosvjetljenja, živa su bića dragocjenija od svemira ispunjenog dijamantima ili čak draguljima koji ispunjavaju želje. Zašto? Zbog toga što živa bića toj osobi pomažu da razvije ljubav i suosjećanje i da ispuni svoju želju za prosvjetljenjem, što je nešto što svemir ispunjen draguljima nikada ne bi mogao učiniti. Nitko ne želi zauvijek ostati obično, neuko biće; doista, svi se imamo želju poboljšati, i napredovati prema sve višim stanjima. Najviše od svih stanja je potpuno prosvjetljenje, a glavni put koji vodi do prosvjetljenja su spoznaje ljubavi, suosjećanja i bodhichitte i praksa šest savršenstava – savršenstva davanja, moralne discipline, strpljenja, truda, koncentracije i mudrosti. Ove vrline možemo razvijati jedino u ovisnosti o drugim živim bićima. Kako možemo naučiti voljeti bez nekoga koga bismo voljeli? Kako možemo prakticirati davanje bez nekoga kome bismo davali, ili strpljenje bez nekog tko bi nas iritirao? Kad god vidimo drugo živo biće, možemo povećati svoje duhovne vrline poput ljubavi i suosjećanja, i na taj način se približiti prosvjetljenju i ispunjenju svojih najdubljih želja. Kako su ljubazna sva ta živa bića što djeluju kao objekti naše ljubavi i suosjećanja. Kako su dragocjena! Kad je Atisha bio na Tibetu, imao je pomoćnika Indijca, koji ga je uvijek kritizirao. Kad su ga Tibetanci pitali zašto je zadržao tog pomoćnika kad ima mnogo vjernih Tibetanaca koji bi bili više nego sretni da mu služe, Atisha je odgovorio: „Bez ovog čovjeka ne bi bilo nikoga s kim bih mogao prakticirati strpljenje. On je vrlo ljubazan prema meni. Trebam ga!” Atisha je razumio da je jedini način da ispuni svoju najdublju želju da donese dobrobit svim živim bićima da postigne prosvjetljenje, a da bi to učinio, morao je usavršiti svoje strpljenje. Za Atishu je njegov pomoćnik s lošom naravi bio dragocjeniji od materijalnih dobara, hvale ili bilo kojeg drugog svjetovnog postignuća. 
Naše su duhovne spoznaje naše unutarnje bogatstvo zato što nam pomažu u svim situacijama i jedina su imovina koju ćemo moći ponijeti sa sobom kad umremo. Jednom kad naučimo cijeniti unutarnje blago strpljenja, davanja, ljubavi i suosjećanja više od vanjskih okolnosti, počet ćemo smatrati svako pojedino osjetilno biće vrhunski dragocjenim, bez obzira na to kako se ono ophodilo prema nama. Ovo će nam uvelike olakšati da ih ljubimo. U svom meditacijskom sjedenju promišljamo gore navedene razloge dok ne dođemo do sljedećeg zaključka: Osjetilna su bića izuzetno dragocjena, jer bez njih ne mogu sakupiti unutarnje blago duhovnih spoznaja koje će mi na koncu donijeti krajnju sreću punog prosvjetljenja. Pošto ću bez tog unutarnjeg blaga morati zauvijek ostati u samsari, uvijek ću smatrati osjetilna bića vrhunski važnima. Na ovu odluku jednousmjereno meditiramo što je dulje moguće. Kad ustanemo iz meditacije, nastojimo održati ovu odluku čitavo vrijeme, shvaćajući koliko trebamo svako pojedino živo biće za svoju duhovnu praksu. Održavanjem ovog saznanja, naši će problemi ljutnje, vezanosti, ljubomore i tako dalje, jenjavati i mi ćemo prirodno početi ljubiti druge. Naročito bismo se trebali sjetiti, kad god nam se drugi budu uplitali u želje, ili nas kritizirali, da su nam oni potrebni kako bismo razvili duhovne spoznaje koje su istinski smisao našeg ljudskog života. Kada bi svatko postupao prema nama ljubazno i s poštovanjem za koje naše samoljublje osjeća da ga zaslužujemo, to bi samo ojačalo naše zablude i istrošilo naše zasluge. Zamislite kakvi bismo bili kad bismo uvijek dobili ono što želimo! Bili bismo baš poput razmaženog djeteta koje osjeća da se svijet vrti oko njega i koje se nikome ne sviđa. Ustvari, svi trebamo nekog poput Atishinog pomoćnika, jer takvi nam ljudi pružaju izvrsnu priliku da uništimo svoje samoljublje i uvježbamo svoj um, čineći naš život istinski smislenim. Pošto je ovakvo razmišljanje dijametralno suprotno od našeg uvriježenog načina razmišljanja, trebamo ga pomno promišljati, sve dok ne budemo uvjereni da je uistinu svako pojedino osjetilno biće dragocjenije od bilo kojeg vanjskog postignuća. U stvari su Buddhe i osjetilna bića jednako dragocjeni – Buddhe zato što otkrivaju put do prosvjetljenja, a osjetilna bića zato što djeluju kao objekti vrlinskih umova koji su nam potrebni da bismo postigli prosvjetljenje. Zbog toga što je njihova dobrota koja nam omogućava da postignemo svoj vrhunski cilj, prosvjetljenje, jednaka, trebali bismo smatrati i Buddhe i osjetilna bića jednako važnima i jednako dragocjenima. Kao što Shantideva kaže u Vodiču kroz način života Bodhisattve:
Pošto kvalitete Buddhe proizlaze U jednakoj ovisnosti i o osjetilnim bićima i o Buddhama; Zašto ne poštujemo osjetilna bića Na isti način na koji poštujemo Buddhe?