Kad naša svijest tek uđe u spoj sperme našeg oca i jajašca naše majke, tijelo nam je vrlo vruća vodenasta tvar nalik bijelom jogurtu s primjesama crvene boje. U prvim trenucima nakon začeća nemamo grube osjećaje, ali čim se oni razviju, počinjemo doživljavati bol. Naše tijelo postupno postaje sve čvršće, a kako nam udovi rastu, osjećamo kao da nam tijelo razvlače na spravi za mučenje. Unutar majčine utrobe je vruće i mračno. Naš devetomjesečni dom je taj mali, uski prostor pod pritiskom, prepun nečistih tvari. Osjećaj je kao da smo ugurani u mali spremnik za vodu pun nečistih tekućina s čvrsto zatvorenim otvorom tako da zrak i svjetlo ne mogu prodrijeti unutra. Dok smo u majčinoj utrobi, potpuno sami trpimo mnogo boli i straha. Vrlo smo osjetljivi na sve što naša majka čini. Kad brzo hoda imamo osjećaj da padamo s visoke planine i prestravljeni smo. Ako ima spolni odnos osjećamo se prignječenima, kao da se gušimo  između dva velika tereta i hvata nas panika. Ukoliko naša majka samo malo poskoči imamo osjećaj da smo bačeni na tlo s velike visine. Ukoliko pije nešto toplo, osjećamo kao da nam netko polijeva kožu kipućom vodom. Ako pije nešto hladno, to je poput ledenog tuša usred zime. Kada izlazimo iz majčine utrobe imamo osjećaj kao da nas nešto gura kroz usku pukotinu između dvije čvrste stijene, a kad se tek rodimo naše je tijelo toliko osjetljivo da je svaki dodir bolan. Čak i ako nas netko vrlo nježno grli, njihove nam se ruke čine poput trnovitog grmlja koje nam probada meso, a i najsuptilnije tkanine čine nam se grubima i hrapavima. U usporedbi s mekoćom i glatkoćom majčine utrobe, svaki je osjećaj dodira grub i bolan. Ako nas netko podigne, osjećamo se kao da nas se njiše iznad duboke provalije, prestrašeno i nesigurno. Zaboravili smo sve što smo znali u svojem prošlom životu, iz majčine utrobe nosimo samo bol i smetenost. Što god čujemo besmisleno je poput zvuka vjetra i ne možemo pojmiti ništa što uočavamo. Prvih smo nekoliko tjedana poput nekoga tko je slijep, gluh i nijem i pati od duboke amnezije. Kad smo gladni ne možemo reći, „Trebam hrane”, a kada nas nešto boli ne možemo reći, „To me boli”. Jedini znaci koje dajemo vruće su suze i bijesne geste. Naša majka često nema pojma kakve sve patnje i nedaće proživljavamo. 
Potpuno smo bespomoćni i sve nas treba naučiti: kako jesti, kako sjediti, kako hodati i kako govoriti. Iako smo najranjiviji tijekom prvih nekoliko tjedana svog života, naše patnje ne prestaju ni odrastanjem. Tijekom života nastavljamo proživljavati razne vrste patnje. Baš kao što kad zapalimo vatru u velikoj kući toplina vatre prožima cijelu kuću, a sva toplina u kući dolazi od te vatre, isto tako patnja prožima cijeli naš život kad smo rođeni u samsari, a svi jadi koje doživljavamo dolaze zbog toga što smo se rodili okaljanim ponovnim rođenjem. Pošto smo se rodili kao ljudi, ljubimo svoje ljudsko tijelo i um, te ih držimo svojima. U ovisnosti o svom tijelu i umu razvijamo samoprianjanje koje je korijen svih zabluda. Naše je ljudsko ponovno rođenje osnova za našu ljudsku patnju; bez te osnove nema ljudskih problema. Boli rođenja postupno se pretvaraju u boli bolesti, starenja i smrti – one su jedan kontinuum.