Trebamo razumjeti da, unatoč svojoj snažnoj želji da zaštitimo sva živa bića, još uvijek nemamo moć da to i učinimo. Baš kao što jedna osoba koja se utapa ne može spasiti drugu, ma kako gorljivo željela, isto tako ćemo mi, tek kad oslobodimo sami sebe patnje i mentalnih ograničenja, moći osloboditi druge. Ako se zapitamo tko ima pravu moć da zaštiti sva živa bića, shvatit ćemo da ju ima samo Buddha. Samo je Buddha oslobođen svih greški i ograničenja i posjeduje i sveznajuću mudrost i vještinu da pomogne svakom pojedinom živom biću u skladu s njegovim ili njenim individualnim potrebama i sklonostima. Samo je Buddha dostigao obalu prosvjetljenja i u poziciji je da izbavi sva bića majke iz okrutnog oceana samsaričke patnje. Kad postignemo Buddhino prosvjetljenje, moći ćemo svakodnevno biti od koristi svakom živom biću tako što ćemo udijeliti blagoslove, a i putem naših bezbrojnih emanacija. Ako ovo podrobno razmotrimo, u umu će nam se prirodno javiti bodhichitta. Kontempliramo: Želim zaštititi sva živa bića od patnje, ali u svom sadašnjem, ograničenom stanju, nemam moć da to učinim. Zbog toga što samo Buddha ima takvu moć, moram postati Buddha, prosvijetljeno biće što je prije moguće.
Jednousmjereno meditiramo na ovu odluku, bodhichittu uvijek nanovo sve dok ne razvijemo spontanu želju da postignemo prosvjetljenje kako bismo mogli svakodnevno biti od dobrobiti svakom živom biću. Trebamo u srcu nositi ovaj dragocjeni um bodhichitte. To je naš unutarnji Duhovni vodič koji nas izravno vodi do stanja vrhunske sreće prosvjetljenja; i to je pravi dragulj koji ispunjava želje kroz kojeg možemo ispuniti svoje želje i želje drugih. Nema bolje namjere od ove. Kad želimo šalicu čaja, glavna nam je želja popiti čaj, ali da bismo ostvarili tu želju prirodno razvijemo i sporednu želju da pronađemo šalicu. Na isti je način glavna želja onih koji imaju veliko suosjećanje zaštititi sva živa bića od patnje; ali da bi ostvarili tu želju, znaju da prvo oni sami moraju postići stanje Buddhe, pa stoga prirodno razvijaju sporednu želju da postignu prosvjetljenje. Kao što je nalaženje šalice sredstvo za postizanje cilja pijenja čaja, tako je i postizanje prosvjetljenja sredstvo za postizanje krajnjeg cilja donošenja dobrobiti svim živim bićima. Isprva će naša bodhichitta biti umjetna bodhichitta i javljat će se samo kada uložimo specifičan trud da ju generiramo. Najbolji način da je pretvorimo u spontanu bodhichittu je da kroz kontinuiranu praksu steknemo duboku bliskost s njom. Kako većinu vremena provodimo izvan meditacije, od vitalne je važnosti koristiti svaku priliku da poboljšamo svoju vježbu bodhichitte u svakodnevnom životu. Trebali bismo postići da meditacijska sjedenja i meditacijske pauze podržavaju jedni druge. Tijekom svog meditacijskog sjedenja možemo doživjeti mirno stanje uma i razviti mnoge vrlinske namjere; ali ako ih sve zaboravimo čim ustanemo iz meditacije, nećemo moći riješiti svoje svakodnevne probleme ljutnje, vezanosti i neznanja, niti ćemo postići napredak u duhovnoj praksi. Moramo naučiti integrirati svoju duhovnu praksu u svoje svakodnevne aktivnosti, tako da i danju i noću možemo održavati mirna stanja uma, čiste namjere i čisti nazori koje smo razvili u meditaciji. U ovom nam se trenutku može činiti da naše meditacije i naš svakodnevni život idu u suprotnim smjerovima. U meditaciji pokušavamo generirati vrlinske umove, ali je, zbog toga što ne možemo prestati misliti o svojim drugim djelatnostima, naša koncentracija vrlo slaba. Vrlinski osjećaji koje uspijemo razviti brzo se rasprše u strci svakodnevnog života, a mi se vraćamo na svoje sjedalo za meditaciju umorni, napeti i ispunjeni mislima koje nam odvlače pozornost. Ovaj problem možemo nadvladati pretvarajući sve svoje svakodnevne djelatnosti i iskustva u duhovni put razvijajući poseban način razmišljanja. Djelatnosti poput kuhanja, rada, razgovora i opuštanja nisu suštinski svjetovne; one su svjetovne jedino ako ih obavljamo sa svjetovnim umom. Ako činimo potpuno ista djela s duhovnom motivacijom, ona postaju čiste duhovne prakse. Na primjer, kad razgovaramo s prijateljima, naša je motivacija obično pomiješana sa samoljubljem i govorimo što nam god padne na pamet, bez obzira na to da li je to od dobrobiti ili ne. Međutim, možemo razgovarati s drugima i isključivo sa svrhom da im donesemo dobrobit, ohrabrujući ih da razviju pozitivna stanja uma i pazeći da ne kažemo nešto što će ih uzrujati. Umjesto da mislimo o tome kako možemo zadiviti ljude, trebali bismo misliti o tome kako im možemo pomoći, podsjećajući se na to kako su zatočeni u samsari i lišeni čiste sreće. Na taj način, razgovor s našim prijateljima može postati sredstvo za poboljšanje naše ljubavi, suosjećanja i ostalih spoznaja. Ako možemo na ovaj način vješto transformirati sve svoje svakodnevne djelatnosti, umjesto da se osjećamo iscijeđeno i umorno kad sjednemo meditirati, osjećat ćemo se radosno i nadahnuto i bit će nam lako razviti čistu koncentraciju. Razvijanje velikog suosjećanja, suosjećanja za sva živa bića je glavni ili supstancijalni uzrok generiranja bodhichitte – ono je poput sjemena bodhichitte. Da bismo tom sjemenu omogućili rast, također su nam potrebni i kooperativni uvjeti sakupljanja zasluga, pročišćavanja negativnosti i primanja blagoslova Buddha i Bodhisattvi. Ako sakupimo sve ove uzroke i uvjete, nije teško razviti bodhichittu. Kako bismo ispunili želje svog suosjećajnog uma bodhichitte, trebamo se iskreno upuštati u prakse davanja, moralne discipline, strpljenja, truda, koncentracije i mudrosti. Kada su ove prakse motivirane bodhichittom, nazivaju se „šest savršenstava”. Posebno trebamo ulagati velik trud u uvježbavanje u mudrosti koja spoznaje krajnju istinu, prazninu. Trebamo znati kako je izravna spoznaja praznine motivirana bodhichittom krajnja bodhichitta, koja je prirode mudrosti. Bodhichitta koja je upravo objašnjena u gornjem tekstu je konvencionalna bodhichitta, koja je prirode suosjećanja. Ove dvije bodhichitte su poput dvaju krila ptice s kojima možemo odletjeti izravno u prosvijetljenu Čistu zemlju.