Bodhisattva Langri Tangpa je rekao: Kadgod se družim s drugima, Neka sebe smatram najnižim od svih. Ovim nas riječima Langri Tangpa potiče da razvijemo um poniznosti i da sebe vidimo kao niže i manje dragocjene od drugih. Kao što je već spomenuto, dragocjenost nije inherentna odlika objekta, već ovisi o karmi pojedinca. Zbog majčine se posebne karmičke veze s njenom djecom ona njoj prirodno pojavljuju kao dragocjena. Za praktičara koji traži prosvjetljenje, sva su živa bića jednako dragocjena, i zbog toga što su neizmjerno dobra i zbog toga što služe kao vrhunski objekti za razvijanje i uvećavanje njegovih ili njenih duhovnih spoznaja. Za takvog praktičara ni jedno biće, čak ni kukac, nije manje vrijedno ili manje važno. Mogli bismo se pitati, ako dragocjenost ovisi o karmi, vidi li praktičar koji traži prosvijetljenje sva bića kao dragocjena kroz svoju karmičku povezanost s njima? Praktičar je razvio ovaj poseban nazor kroz kontempliranje ispravnih razloga, što je prouzročilo da dozrije njegov karmički potencijal da vidi sva živa bića kao svoje dragocjene majke. U stvarnosti je svako osjetilno biće naša majka, naravno da onda s njima imamo karmičku vezu; ali, zbog svog neznanja, mi ni ne znamo da su ona naše dragocjene majke. Općenito bismo svi radije uživali visok položaj i ugled, a uopće nemamo, ili imamo malo interesa da budemo ponizni. Ostvareni praktičari poput Langri Tangpe potpuna su suprotnost. Oni zapravo traže podređene položaje i žele da drugi uživaju sreću  visokog položaja. Tri su razloga iz kojih takvi praktičari nastoje prakticirati poniznost. Prvo, prakticirajući poniznost ne trošimo svoje zasluge na svjetovna postignuća, nego ih čuvamo za razvoj unutarnjih spoznaja. Imamo samo ograničene zalihe zasluga, pa ako ih trošimo na materijalna dobra, ugled, popularnost ili moć, u umu nam neće ostati dovoljno pozitivne energije da poluči duboke duhovne spoznaje. Drugo, prakticiranjem poniznosti i željom da drugi uživaju viši položaj, sakupljamo veliku količinu zasluga. Trebali bismo shvatiti da je sada vrijeme za sakupljanje, a ne trošenje zasluga. Treće, trebamo prakticirati poniznost zato što nema inherentno postojećeg ja. Trebali bismo smatrati sebe, ili svoje ja – objekt našeg samoljublja – kao najniže od svih, kao nešto što trebamo zanemariti ili zaboraviti. Na ovaj će način naše samoljublje postajati sve slabije, a naša će ljubav za druge rasti. Iako mnogi praktičari prakticiraju poniznost, oni će svejedno prihvatiti svaki društveni položaj koji im omogućuje da donesu dobrobit što većem broju osjetilnih bića. Takav praktičar može postati bogat, moćan i ugledan član zajednice, ali njegova ili njena motivacija pri tome je jedino dobrobit drugih. Svjetovna postignuća ga ni najmanje ne privlače, jer ih prepoznaje kao varljiva i kao gubitak zasluga. Čak i kada bi postao kralj, svo bi svoje bogatstvo smatrao imovinom drugih, a u svom bi srcu nastavio druge smatrati vrhunskima. Zato što ne bi prianjao za svoj položaj i dobra kao za svoja, ona ne bi poslužila tome da se iscrpe njegove zasluge. Poniznost trebamo prakticirati čak i onda kada se družimo s onima koji su nam, prema društvenim konvencijama, ravnopravni ili pak podređeni. Pošto ne možemo vidjeti tuđe umove ne znamo tko zbilja jest spoznato biće, a tko nije. Netko možda nema visok položaj u društvu, ali ako u svom srcu održava brižnu dobrotu prema svim živim bićima, u stvarnosti je on ostvareno biće. Štoviše, Buddhe se mogu očitovati u bilo kojem obliku kako bi pomogli živim bićima, a osim ako i sami nismo Buddha, ne možemo znati tko je emanacija Buddhe, a tko nije. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da naš najbliži prijatelj, ili najgori neprijatelj, naša majka, ili čak naš pas, nije emanacija. Samo zato što osjećamo da nekoga vrlo dobro poznajemo i što smo vidjeli njega ili nju da se ponaša na zabludne načine, ne znači da je on ili ona obična osoba. Ono što vidimo je odraz našeg uma. Običan, zabludni um prirodno će percipirati svijet ispunjen običnim, zabluđenim ljudima. Tek kad pročistimo svoj um, moći ćemo izravno vidjeti čista, sveta bića. Do tada ne možemo sa sigurnošću znati je li netko emanacija ili ne. Možda je svatko koga poznajemo emanacija Buddhe! Ovo nam se  može činiti malo vjerojatnim, ali to je samo zbog toga što smo toliko naviknuti vidjeti ljude kao obične. Mi jednostavno ne znamo. Sve što realno možemo reći je da netko možda jest, a možda i nije emanacija. Ovo je vrlo koristan način razmišljanja, jer ako mislimo da bi netko mogao biti emanacija Buddhe, prirodno ćemo ga poštovati i izbjegavat ćemo mu nauditi. Sa stanovišta učinka na naš um, misliti da bi netko mogao biti Buddha gotovo je jednako kao misliti da on ili ona jest Buddha. Pošto je jedina osoba za koju sa sigurnošću možemo znati da nije Buddha mi sami, kroz uvježbavanje u ovakvom načinu razmišljanja postupno ćemo početi smatrati sve druge uzvišenijima i dragocjenijima od sebe. Isprva nije lako prihvatiti smatrati sebe najnižim od svih. Kada, na primjer, sretnemo psa, trebamo li se smatrati nižim od njega? Možemo razmotriti priču o budističkom majstoru Asangi, koji je naišao na umirućeg psa za kojeg se ispostavilo da je, u stvari, emanacija Buddhe Maitreye. Pas pred nama može se činiti kao obična životinja, ali činjenica je da ne znamo njegovu pravu prirodu. Možda je i njega emanirao Buddha da nam pomogne razviti suosjećanje. Pošto ne možemo sa sigurnošću reći ni jedno ni drugo, umjesto da gubimo vrijeme nagađajući da li je pas obična životinja ili emanacija, trebali bismo jednostavno misliti „Ovaj bi pas mogao biti emanacija Buddhe.” S te točke gledišta možemo misliti da smo niži od psa, a ta će nas misao štititi od bilo kakvog osjećaja nadmoćnosti. Jedna od prednosti poniznosti je u tome što nam omogućuje da učimo od svakoga. Ponosna osoba ne može učiti od drugih ljudi jer osjeća da već zna bolje od njih. S druge strane, ponizna osoba, koja poštuje svakoga i prepoznaje da drugi mogu biti čak i emanacije Buddha, ima otvorenost uma s kojom može učiti od svakoga i iz svake situacije. Baš kao što se voda ne može sakupiti na planinskim vrhuncima, tako se ni dobre kvalitete i blagoslovi ne mogu skupljati na stjenovitim vrhuncima ponosa. Ako, umjesto toga, prema svima zadržimo ponizan stav poštovanja, dobre kvalitete i nadahnuće čitavo će se vrijeme slijevati u naš um, poput potoka koji se slijevaju u dolinu.