Način da produbimo svoju ljubav za druge je taj da se zbližimo s praksom ljubljenja drugih. Da bismo ojačali svoju odluku da ljubimo sva živa bića trebamo primiti daljnje upute o poboljšavanju brižne ljubavi. Svi imamo nekoga koga smatramo posebno dragocjenim, poput svog djeteta, partnera ili majke. Ta nam se osoba čini prepuna jedinstvenih kvaliteta zbog kojih ona ili on iskaču od svih ostalih. Mi veoma cijenimo tu osobu i želimo se posebno skrbiti za nju. Trebamo naučiti sva živa bića gledati na sličan način; prepoznavajući svako pojedino od njih kao posebno i od jedinstvene vrijednosti. Iako već ljubimo svoju obitelj i bliske prijatelje, ne volimo neznance, a svakako ne volimo svoje neprijatelje. Za nas velika većina živih bića nije od neke posebne važnosti. Prakticiranjem uputa o ljubljenju drugih možemo otkloniti tu predrasudu i visoko cijeniti svako pojedino živo biće, baš kao što majka gleda na svoje najdraže dijete. Što na ovaj način više produbimo i poboljšamo svoju ljubav, to će snažnijima postajati naše suosjećanje i bodhichitta, i tim ćemo brže postići prosvjetljenje. 
Jedna je od glavnih funkcija Buddhinih učenja, ili Dharme, u tome da posluži kao zrcalo u kojem možemo vidjeti svoje greške. Na primjer, kad se u našem umu javi ljutnja, umjesto da se opravdavamo, trebamo sebi reći: „Ova je ljutnja unutarnji otrov zablude. Ona nema nikakve vrijednosti ni opravdanja; njena je jedina funkcija nauditi. Neću podnositi njenu prisutnost u svom umu.” Također, možemo koristiti zrcalo Dharme kako bismo razlučili željnu vezanost i ljubav. Ovo se dvoje lako pobrka, ali ih je od vitalne važnosti razlučivati, jer će nam ljubav donijeti samo sreću, dok će nam um vezanosti donijeti samo patnju i još nas čvršće vezati uz samsaru. Onog trenutka kada primijetimo da nam se u umu javlja vezanost trebamo biti na oprezu – bez obzira na to koliko nam se ugodnim činilo slijediti našu vezanost, to je poput lizanja meda s oštrice britve, i dugoročno gledajući, neminovno vodi do još veće patnje. Glavni razlog iz kojeg ne ljubimo sva živa bića je taj što smo toliko zaokupljeni sami sobom, a to u našem umu ostavlja vrlo malo prostora da cijenimo druge. Ako iskreno želimo ljubiti druge, moramo smanjiti svoju opsesivnu brigu za sebe. Zbog čega smatramo sebe tako dragocjenima, ali ne i druge? Zbog toga što smo  toliko bliski sa samoljubljem. Od vremena bez početka prianjamo za istinski postojeće ja. Iz tog prianjanja za ja automatski proizlazi samoljublje koje instinktivno osjeća „Ja sam važniji od drugih.” Za obična su bića prianjanje na svoje ja i samoljublje poput dvije strane istog novčića: ja-prianjanje prianja na istinski postojeće ja, dok samoljublje osjeća da je to ja dragocjeno i ljubi ga. Temeljni je razlog za to naša konstantna bliskost s našim samoljubljem, danju i noću, pa čak i dok spavamo. S obzirom na to da sebe ili svoje ja smatramo toliko dragocjenim i važnim, preuveličavamo svoje dobre kvalitete i stvaramo napuhani nazor sebe. Gotovo bilo što može poslužiti kao osnova za ovaj arogantan um, na primjer, naš izgled, imovina, znanje, iskustvo ili položaj. Kažemo li kakvu duhovitu primjedbu, mislimo „Tako sam pametan!”, ili, ako smo putovali svijetom, osjećamo kako nas to automatski čini fascinantnom osobom. Čak možemo razviti ponos na osnovi stvari kojih bismo se trebali sramiti, kao što je naša sposobnost da prevarimo druge, ili na osnovi kvaliteta koje puko zamišljamo da posjedujemo. S druge nam je strane vrlo teško prihvatiti svoje greške i nedostatke. Provodimo toliko mnogo vremena promišljajući o svojim stvarnim ili izmišljenim dobrim kvalitetama da postajemo slijepi za svoje greški. U stvarnosti je naš um pun grubih zabluda ali mi ih ignoriramo i možemo se čak zavaravati misleći da nemamo takve odbojne umove. To je kao da se pretvaramo da u našoj kući nema prljavštine nakon što smo ju pomeli pod tepih. Često je toliko bolno priznati da imamo greške da, radije nego da promijenimo svoje preuzvišeno mišljenje o sebi, nalazimo svakovrsna opravdanja. Jedan od najuobičajenijih načina nesuočavanja s vlastitim greškama je okrivljavanje drugih. Na primjer, ako s nekim imamo težak odnos, prirodno zaključujemo da je to u potpunosti njegova greška – ne možemo prihvatiti da je greška barem djelomično naša. Umjesto da preuzmemo odgovornost za svoja djela i uložimo trud kako bismo promijenili svoje ponašanje, prepiremo se s drugim osobama i inzistiramo kako su baš oni ti koji se moraju promijeniti. Pretjeran osjećaj vlastite važnosti tako dovodi do kritičkog stava prema drugim ljudima i gotovo sasvim onemogućava izbjegavanje sukoba. Činjenica da smo mi slijepi za svoje greške ne priječi druge ljude da ih primjete i na njih ukažu, ali kada oni to urade, mi mislimo kako su oni nepravedni. Umjesto da iskreno sagledamo svoje ponašanje kako bismo ustanovili je li kritika opravdana ili ne, naš samoljubivi um odmah zauzima obrambeni stav i uzvraća nalazeći greške u onima koji nas kritiziraju. Još jedan razlog zašto druge ne smatramo dragocjenima je taj što usmjeravamo pozornost na njihove greške, zanemarujući njihove dobre kvalitete. Na žalost, postali smo vrlo vješti u prepoznavanju tuđih grešaka, pa ulažemo velik dio mentalne energije u njihovo nabrajanje, analiziranje, pa čak i meditiranje na njih! S takvim kritičkim stavom, u situacijama kada se u vezi nečega ne slažemo s partnerom ili kolegom, umjesto da nastojimo razumjeti njegovo gledište, stalno mislimo o mnoštvu razloga zašto smo mi u pravu, a on u krivu. Usredotočujući se isključivo na njegove greške i ograničenja, postajemo ljutiti i uvrijeđeni, i umjesto da ga ljubimo, razvijamo želju da mu naudimo ili ga omalovažimo. Na taj način, sitna neslaganja mogu lako prerasti u sukobe koji mogu ključati mjesecima. Od zadržavanja na svojim kvalitetama i tuđim greškama nikada ne dolazi ništa dobro. Sve što se događa je da samo stvaramo veoma iskrivljeni i umišljeni nazor o sebi, i arogantan, nepristojan stav prema drugima. Kao što veliki učenjak Shantideva kaže u svom Vodiču kroz način života Bodhisattve: Ako o sebi imamo visoko mišljenje, ponovno ćemo se roditi u nižim područjima. A kasnije, kao čovjek, iskusit ćemo niski položaj i nerazborit um. Kao rezultat smatranja sebe važnijim, a ostalih manje vrijednima, vršimo mnoga negativna djela koja će kasnije sazreti kao ponovno rođenje u nižim područjima. Zbog tog oholog stava, čak i kad se konačno ponovno rodimo kao ljudska bića, bit ćemo nižeg društvenog statusa, živeći kao sluga ili rob. Iz ponosa se možemo smatrati vrlo inteligentnima, ali zapravo nas naš ponos čini nerazumnima i puni nam um negativnošću. Nema nikakve vrijednosti u smatranju sebe važnijim od ostalih i razmišljanju samo o vlastitim kvalitetama. To ne uvećava naše kvalitete niti umanjuje naše greške, a ne uzrokuje ni da drugi dijele naše preuzvišeno mišljenje o nama samima. Ako se, umjesto toga, usredotočimo na dobre kvalitete drugih, naš će se zabludni ponos smanjiti, i počet ćemo smatrati druge važnijima i dragocjenijima od sebe. Kao rezultat, naša će se ljubav i suosjećanje uvećati i prirodno ćemo se upuštati u vrlinska djela. Zbog toga ćemo se ponovno roditi u višim područjima, kao čovjek ili bog, i steći ćemo poštovanje i prijateljstvo mnogih ljudi. Samo dobro može doći iz promišljanja o dobrim kvalitetama drugih. Stoga, dok obična bića traže greške u drugima, Bodhisattve traže samo dobre kvalitete. U Savjetima iz Atishinog srca stoji: Ne tražite greške u drugima, već potražite greške u sebi i pročistite ih kao nečistu krv. Ne razmatrajte svoje dobre kvalitete, nego razmatrajte dobre kvalitete drugih i, poput slugâ, poštujte svakoga.Trebamo misliti o svojim greškama zato što nećemo biti motivirani da ih nadvladamo ako ih nismo svjesni. Upravo su konstantnim ispitivanjem svojih umova u potrazi za greškama i nesavršenostima, a potom ulaganjem golemog truda da ih odbace, oni koji su sada prosvijetljeni uspjeli izbaviti svoje umove od zabluda, izvora svih greški. Buddha je rekao da su oni koji razumiju vlastite greške mudri, dok su oni koji su nesvjesni svojih greški a traže ih u drugima, nerazboriti. Promišljanje vlastitih kvaliteta i grešaka drugih služi jedino da uvećamo svoje samoljublje i umanjimo ljubav za druge; a ipak se sva prosvijetljena bića slažu da je samoljublje korijen svih greški, a ljubljenje drugih izvor sve sreće. Jedini koji se s ovim nazorom ne slažu su oni koji su još u samsari. Mi možemo, ako želimo, zadržati svoj uobičajeni nazor ili možemo usvojiti nazor svih prosvijetljenih bića. Izbor je naš, ali ako želimo uživati u stvarnom miru i sreći bilo bi mudro usvojiti ovo drugo. Neki ljudi tvrde da je jedan od naših glavnih problema manjak samopoštovanja, te da se trebamo usredotočiti isključivo na svoje dobre kvalitete kako bismo ojačali svoje samopouzdanje. Istina je da trebamo razviti pouzdanje u svoj duhovni potencijal i potvrditi i poboljšati svoje dobre kvalitete ukoliko želimo ostvariti vjerodostojan duhovni napredak. Međutim, potrebna nam je i prodorna i realistična svjesnost o svojim sadašnjim greškama i nesavršenostima.