Svi fenomeni su uključeni u osam: proizvodnja, raspadanje, prolaznost, trajnost, odlaženje, dolaženje, jednina i množina. Trebamo znati da nijedan od ovih osam fenomena koje inače vidimo zapravo ne postoje jer ako ih tražimo s mudrošću, oni će nestati. No, svejedno nam se jasno pojavljuju uslijed uzroka i uvjeta. Na primjer, ako se sakupe svi potrebni atmosferski uzroci i uvjeti, pojavit će se oblaci. Ako su oni odsutni, oblaci se ne mogu pojaviti. Pojava oblaka potpuno ovisi o uzrocima i uvjetima; bez njih oni nemaju moć da se pojave. Isto vrijedi i za planine, planete, tijela, umove i sve ostale fenomene. Zbog toga što njihova pojavnost ovisi o čimbenicima van njih samih, oni su prazni od inherentnog, ili neovisnog, postojanja i puke su imputacije uma. Kontempliranje učenja o karmi – djelima i njihovim posljedicama – može nam pomoći da ovo shvatimo. Odakle dolaze sva naša dobra i loša iskustva? Oni su zapravo rezultat pozitivnih i negativnih djela koja smo stvorili u prošlosti. Kao posljedica pozitivnih djela, u našim se životima pojavljuju privlačni i ugodni ljudi, nastaju ugodni materijalni uvjeti i mi živimo u lijepom okolišu; ali kao posljedica negativnih djela, pojavljuju nam se neugodni ljudi i neugodne stvari. Ovaj je svijet posljedica zajedničkih djela koja su stvorila bića koja ga nastanjuju. Zbog toga što djela počinju u umu – ili specifičnije rečeno u našim mentalnim djelima – možemo vidjeti da svi svjetovi proizlaze iz uma. Ovo je slično načinu na koji se pojavnosti javljaju u snovima. Sve što opažamo dok sanjamo rezultat je sazrijevanja karmičkih potencijala u našem umu i nema postojanja izvan našeg uma. Kada nam je um smiren i čist, sazrijevaju pozitivni karmički otisci i snovi koji se pojavljuju su ugodni; ali ako nam je um uzrujan i nečist, sazrijevaju negativni karmički otisci i javljaju se neugodne pojavnosti poput noćnih mora. Na sličan su način sve pojavnosti našeg svijeta jâve jednostavno dozrijevanje pozitivnih, negativnih ili neutralnih karmičkih otisaka u našem umu. Jednom kada shvatimo kako stvari proizlaze iz svojih unutrašnjih i vanjskih uzroka i uvjeta i kako nemaju svoje neovisno postojanje, tada će nas jednostavno viđenje ili razmišljanje o proizvodnji fenomena podsjetiti na njihovu prazninu. Umjesto da ojačavamo svoj osjećaj solidnosti i objektivnosti stvari, počet ćemo stvari vidjeti kao očitovanja njihove praznine, bez konkretnijeg postojanja od duge koja se javlja iz praznoga neba. Baš kao što proizvodnja stvari ovisi o uzrocima i uvjetima, tako o njima ovisi i raspadanje stvari. Dakle, ni proizvodnja niti raspadanje ne mogu biti istinski postojeći. Na primjer, ako je naš novi automobil uništen bit ćemo nesretni zbog toga što prianjamo i na automobil i na raspadanje automobila kao na istinski postojeće; ali ako bismo shvatili da je naš automobil samo puka pojavnost našem umu, poput automobila u snu, njegovo nas uništenje ne bi uznemirilo. Ovo vrijedi za sve objekte naše vezanosti: ako spoznamo da su i objekti i njihovi prestanci lišeni istinskog postojanja, nema osnove da postanemo uznemireni ako budemo odvojeni od njih. Sve funkcionirajuće stvari – naša okolina, užitci, tijelo, um i mi sami – se mijenjaju iz trena u tren. Oni su  prolazni u smislu da ne traju više od trenutka. Knjiga koju čitate u ovome trenutku nije ista ona knjiga koju ste čitali trenutak ranije, a može postojati samo zato što je knjiga trenutka prije prestala postojati. Kada shvatimo suptilnu prolaznost – da naše tijelo, naš um, mi sami i tako dalje ne obitavaju više od trenutka – neće biti teško razumjeti da su prazni od inherentnog postojanja. Iako se možemo složiti s tim da su prolazni fenomeni prazni od inherentnog postojanja, mogli bismo misliti da trajni fenomeni postoje inherentno, budući da su nepromjenjivi i ne proizlaze iz uzroka i uvjeta. Međutim, čak su i trajni fenomeni, poput praznine i neproizvedenog prostora – pukog odsustva fizičke zapreke – ovisno-odnosni fenomeni, jer ovise o svojim dijelovima, svojim osnovama i o umovima koji ih imputiraju; i stoga nisu inherentno postojeći. Iako je praznina krajnja stvarnost, ona nije neovisna ili inherentno postojeća, jer i ona također ovisi o svojim dijelovima, svojim osnovama, i umovima koji je imputiraju. Baš kao što zlatni novčić ne postoji odvojeno od svoga zlata, tako ni praznina našeg tijela ne postoji odvojeno od našeg tijela, zato što je ona jednostavno odsustvo inherentnoga postojanja našeg tijela. Kada god nekamo idemo, razvijamo misao „Ja idem”, i prianjamo na inherentno postojeći čin odlaženja. Na sličan način, kada nas netko dolazi posjetiti, mislimo „On dolazi”, i prianjamo na inherentno postojeći čin  dolaženja. Obje su ove koncepcije samoprianjajuće i krive svjesnosti. Kada netko odlazi, osjećamo da je istinski postojeća osoba istinski otišla, a kada se vrati, osjećamo da se istinski postojeća osoba istinski vratila. Međutim, dolasci i odlasci osoba su poput pojavljivanja i nestajanja duge na nebu. Kada god se uzroci i uvjeti za pojavu duge sakupe, duga se pojavljuje, a kada se uzroci i uvjeti za trajanje duge rasprše, duga nestaje; ali duga ne dolazi odnekud, niti ikamo odlazi. Kada promatramo neki objekt, poput svoga ja, snažno osjećamo da je on pojedinačan, nedjeljiv entitet, i da je njegova jednina inherentno postojeća. U stvarnosti, međutim, naše ja ima mnogo dijelova, poput dijelova koji gledaju, slušaju, hodaju i misle, ili dijelova koji su, primjerice, učiteljica, majka, kći i supruga. Naše ja imputirano je na skup svih tih dijelova. Kao i svaki drugi pojedinačni fenomen i on je jednina, ali njegova je jednina puko imputirana, kao i vojska koja je puko imputirana na skup vojnika ili šuma koja je imputirana na skup stabala. Kada vidimo više od jednog objekta, višestrukost tih objekata smatramo inherentno postojećom. Međutim, baš kao što je i jednina puka imputacija, tako je i množina samo imputacija uma i ne postoji sa strane objekta. Na primjer, umjesto da na skup vojnika ili stabala gledamo sa stanovišta pojedinačnih vojnika ili stabala, mogli bismo na njih gledati kao na vojsku ili šumu, to  jest, kao na skup jednina ili cjelinu, pa bismo u tom slučaju promatrali jedninu umjesto množine. U zaključku, jednina ne postoji sa svoje strane zbog toga što je ona samo imputirana na množinu – njene dijelove. Na isti način ni množina ne postoji sa svoje strane jer je ona naprosto imputirana na jedninu – skup njenih dijelova. Stoga su i jednina i množina puke imputacije koncepcijskoga uma i lišene su istinskog postojanja. Ako ovo jasno spoznamo, nema osnove za razvoj vezanosti i ljutnje prema objektima, bilo u jednini ili u množini. Skloni smo tome da projiciramo greške ili kvalitete nekolicine na mnoštvo, a onda razvijemo mržnju ili vezanost na osnovi, primjerice, rase, vjere ili zemlje. Kontempliranje praznine jednine i množine može biti od pomoći pri smanjivanju takve mržnje i vezanosti. Iako proizvodnja, raspadanje i tako dalje postoje, oni ne postoje inherentno. Naši koncepcijski umovi samoprianjajućeg neznanja su ti koji na njih prianjaju kao na istinski postojeće. Te koncepcije prianjaju na osam ekstrema: inherentno postojeću proizvodnju, inherentno postojeće raspadanje, inherentno postojeću prolaznost, inherentno postojeću trajnost, inherentno postojeće odlaženje, inherentno postojeće dolaženje, inherentno postojeću jedninu i inherentno postojeću množinu. Ovi ekstremi su nepostojeći zato što su ekstremi, nešto što je stvoreno i preuveličano pogrešnim nazorom. Naš um koji vjeruje i prianja na inherentno postojeću proizvodnju i ostalo je ekstremni nazor. Od vremena bez početka, iz života u život, zbog slijeđenja ovog ekstremnog nazora, beskrajno smo proživljavali probleme i patnju. Sad je vrijeme da trajno zaustavimo sve te probleme i patnju time što ćemo izravno spoznati kako proizvodnja, raspadanje, prolaznost, trajnost, odlaženje, dolaženje, jednina i množina koje inače vidimo, ne postoje. Iako ovi ekstremi ne postoje, zbog svog neznanja uvijek prianjamo na njih. Ove koncepcije ovih osam ekstrema leže u korijenu svih drugih zabluda, a zbog toga što iz zabluda proizlaze okaljana djela koja nas drže zarobljenima u zatvoru samsare, ove su koncepcije korijen samsare, ciklusa nečistog života. Inherentno postojeća proizvodnja je ista kao proizvodnja koju inače vidimo, i trebamo znati da ni jedna ni druga zapravo ne postoje. Isto važi i za preostalih sedam ekstrema. Na primjer, inherentno postojeće raspadanje i uništenje i raspadanje i uništenje koje inače vidimo su jedno te isto, i trebamo znati da ni jedno ni drugo ne postoji. Naši umovi koji prianjaju na ovih osam ekstrema su naše samoprianjanje fenomena. S obzirom da je naše samoprianjajuće neznanje to što uzrokuje da proživljavamo beskrajnu patnju i probleme, kada to neznanje trajno prestane kroz meditaciju na prazninu svih fenomena, naša patnja ovog života i svih bezbrojnih budućih života će trajno prestati i mi ćemo ostvariti pravi smisao ljudskog života. Tema osam ekstrema duboka je i zahtijeva podrobno objašnjenje i poduže studiranje. Buddha ih je detaljno objasnio u Sutrama savršenstva mudrosti; a u Temeljnoj mudrosti, tumačenju Sutri savršenstva mudrosti, Nagarjuna također iznosi mnoge duboke i moćne razloge kako bi, pokazujući kako su svi fenomeni prazni od inherentnog postojanja, dokazao da osam ekstrema ne postoje. Kroz analiziranje konvencionalnih istina, on ustanovljava njihovu krajnju prirodu i pokazuje zašto je neophodno razumjeti i konvencionalnu i krajnju prirodu objekta kako bi ga se moglo u potpunosti razumjeti.