Cijelo vrijeme iz dubine svog srca želimo biti sretni, ali obično nismo previše zaokupljeni srećom i slobodom drugih. Međutim, naša sreća i patnja su zapravo beznačajne u usporedbi sa srećom i patnjom drugih. Drugi su bezbrojni, dok smo mi sami samo jedna osoba. Shvaćajući to, moramo naučiti ljubiti druge i ostvariti krajnji, vrhunski cilj ljudskog života. Koji je krajnji, vrhunski cilj ljudskog života? Trebali bismo se zapitati što smatramo najvažnijim – što želimo, čemu težimo ili o čemu sanjarimo? Za neke su ljude to materijalna dobra, poput velike kuće sa svim najnovijim luksuzima, brzog automobila ili dobro plaćenog posla. Za druge je to ugled, dobar izgled, moć, uzbuđenje ili pustolovina. Mnogi pokušavaju pronaći smisao svog života u vezama s ljudima koji su objekt njihove vezanosti. Sve nas te stvari mogu nakratko učiniti površno sretnima, ali također mogu uzrokovati i mnogo brige i patnje. One nam nikad ne mogu pružiti čistu i vječnu sreću za kojom svi mi, u dubini svojih srca, najiskrenije čeznemo. Budući da te stvari ne možemo ponijeti sa sobom kad umremo, ako smo ih učinili glavnim smislom svojih života, one će nas na koncu razočarati. Ako su sama sebi cilj, svjetovna su postignuća isprazna; ona nisu pravi smisao ljudskog života. Rečeno je da je od svih svjetovnih dobara najdragocjeniji legendarni dragulj koji ispunjava želje. U ovim je izopačenim vremenima takav dragulj nemoguće pronaći, ali u prošlosti, kada su ljudi imali obilje zasluga, bilo je čarobnih dragulja koji su imali moć ispunjavanja želja. Ti su dragulji, međutim, mogli ispunjavati samo želje za okaljanom srećom – oni nikada nisu mogli podariti čistu sreću koja dolazi iz čistoga uma. Nadalje, dragulj koji ispunjava želje imao je moć ispunjavanja želja u samo jednom životu – on nije mogao zaštititi svog vlasnika u njegovim ili njenim budućim životima. Tako je, u konačnici, čak i dragulj koji ispunjava želje varljiv.
Jedino što nas nikada neće iznevjeriti je postignuće potpunog prosvjetljenja. Što je prosvjetljenje? To je unutarnja svjetlost mudrosti slobodna od sve pogrešne pojavnosti, a čije je funkcija da svakodnevno podari mentalni mir svakom živom biću. Ona je izvor sreće svih živih bića. Osoba koja posjeduje ovu mudrost prosvijetljena je osoba. Pojmovi „prosvijetljeno biće” i „Buddha” su istoznačni. S izuzetkom prosvijetljenih bića, sva bića čitavo vrijeme proživljavaju pogrešne pojavnosti, danju i noću, čak i dok spavaju.

Što god nam se pojavljuje mi opažamo kao da postoji sa svoje vlastite strane. To je pogrešna pojavnost. Mi opažamo „ja” i „moje” kao inherentno postojeće i snažno prianjamo, vjerujući da je ta pojavnost istinita. Zbog toga vršimo mnoga neprimjerena djela koja nas dovode do proživljavanja patnje. Ovo je temeljni razlog zbog kojeg doživljavamo patnju. Prosvijetljena su bića potpuno slobodna od pogrešnih pojavnosti i patnji koje one proizvode. Svoju najdublju želju za čistom i trajnom srećom možemo ostvariti jedino postizanjem prosvjetljenja, zato što ništa na ovom nečistom svijetu nema moć da ispuni tu želju. Tek kada postanemo potpuno prosvijetljeni Buddha iskusit ćemo dubok i trajan mir koji dolazi od trajnog prestanka svih zabluda i njihovih otisaka. Bit ćemo slobodni od svih greški i mentalnih zamračenja i posjedovat ćemo kvalitete koje su potrebne da bismo izravno pomogli svim živim bićima. Tada ćemo biti objekt uzdanja za sva živa bića.
Kroz ovo razumijevanje možemo jasno vidjeti da je postizanje prosvjetljenja krajnji i vrhunski cilj i pravi smisao našeg dragocjenog ljudskog života. Kako nam je glavna želja da budemo sretni cijelo vrijeme i da budemo potpuno slobodni od svih greški i patnje, moramo razviti snažnu namjeru da postignemo prosvjetljenje. Trebali bismo misliti: „Trebam postići prosvjetljenje, zato što nigdje u samsari, ciklusu nečistog života nema stvarne sreće.”
Glavni je uzrok prosvjetljenja bodhichitta, spontana želja za postizanjem prosvjetljenja, koja je motivirana suosjećanjem prema svim živim bićima. Osoba koja posjeduje taj dragocjeni um bodhichitte naziva se „Bodhisattva”. Korijen bodhichitte je suosjećanje. Kako razvoj suosjećanja ovisi o ljubljenju drugih, prvi korak do oplemenjene sreće prosvjetljenja je naučiti ljubiti druge. Majka ljubi svoju djecu, a mi možda, u određenoj mjeri, ljubimo svoje prijatelje, ali ova ljubav nije nepristrana i obično je pomiješana s vezanošću. Trebamo razviti čisti um koji ljubi sva živa bića bez predrasuda ili pristranosti. Svako pojedino živo biće u sebi ima sjeme ili potencijal da postane Buddha – ovo je naša priroda Buddhe.
U Buddhinim učenjima smo pronašli najbolji način za ostvarenje tog potencijala. Sada trebamo primijeniti ta učenja u praksi. To mogu samo ljudska bića. Životinje mogu sakupiti zalihe, poraziti svoje neprijatelje i zaštititi svoje obitelji, ali one ne mogu razumjeti duhovni put, niti se u njega upustiti. Bila bi velika šteta kada bismo koristili svoj ljudski život za ono što mogu postići i životinje, te time potratili ovu jedinstvenu priliku da postanemo izvor dobrobiti za sva živa bića. Suočeni smo s izborom: možemo nastaviti rasipati svoj život u potrazi za svjetovnim užicima koji ne pružaju pravo zadovoljstvo i koji nestaju kad umremo, ili možemo posvetiti svoj život ostvarenju svog punog  duhovnog potencijala.
Ako uložimo znatan trud u prakticiranje uputa sadržanih u ovoj knjizi, zasigurno ćemo postići prosvjetljenje, ali ako u to ne uložimo nikakav trud, prosvjetljenje se nikad neće prirodno dogoditi, koliko god na njega čekali. Da bismo slijedili budistički put do prosvjetljenja, nema potrebe mijenjati vanjski način života. Ne trebamo odbaciti obitelj, prijatelje ili užitke i povući se u planinsku špilju. Sve što trebamo učiniti je promijeniti objekt kojeg ljubimo. Do sada smo sebe ljubili iznad svih drugih ljubili, a sve dok to i dalje činimo, naša patnja neće prestati. Međutim, ako naučimo ljubiti sva bića više nego sebe, uskoro ćemo uživati blaženstvo prosvjetljenja.
Put do prosvjetljenja zapravo je vrlo jednostavan – sve što trebamo učiniti je prestati ljubiti sebe i naučiti ljubiti druge.. Sve će druge duhovne spoznaje prirodno proizaći iz ovoga. Naš je instinktivni nazor da smo puno važniji od bilo koga drugog, dok je stajalište svih prosvijetljenih bića da su drugi ti koji su puno važniji. Koji je od ova dva nazora korisniji? Iz života u život, od vremena bez početka, bili smo robovi svog samoljubivog uma. Slijepo smo mu vjerovali i pokoravali se svakoj njegovoj zapovijedi, vjerujući da je način za rješavanje naših problema i nalaženje sreće staviti sebe prije bilo koga drugoga.
Tako smo naporno i dugo radili za same sebe, ali što imamo od svega toga? Jesmo li riješili sve svoje probleme i pronašli dugotrajnu sreću koju toliko želimo? Ne. Jasno je da nas je ganjanje vlastitih sebičnih interesa prevarilo. Nakon što smo tolike živote ugađali svome samoljublju, sad je vrijeme da shvatimo kako to jednostavno ne ide. Sada je vrijeme da promijenimo objekt svog ljubljenja, sa sebe na sva živa bića. Sva prosvijetljena bića otkrila su da su odbacivanjem samoljublja i ljubljenjem jedino drugih došla do iskustva istinskog mira i sreće.
Ako budemo prakticirali metode koje su oni naučavali, nema razloga da i mi ne budemo u stanju učiniti isto. Ne možemo očekivati da ćemo preko noći promijeniti svoj um, ali strpljivim i ustrajnim prakticiranjem uputa o ljubljenju drugih, istovremeno sakupljajući zasluge, pročišćavajući negativnosti i primajući blagoslove, možemo postupno zamijeniti svoj običan stav samoljublja s plemenitim stavom ljubljenja svih živih bića. Da bismo to postigli, nema potrebe za mijenjanjem svog načina života, ali moramo promijeniti svoje nazore i namjere. Naš uobičajeni nazor je da smo mi središte svijeta, a da drugi ljudi i stvari polučuju svoje značenje prvenstveno iz načina na koji utječu na nas. Naš je automobil, na primjer, važan samo zato što je naš, a prijatelji su važni jer nas čine sretnima. Neznanci nam se, s druge strane, ne čine toliko važnima jer ne utječu izravno na našu sreću, pa ukoliko neznančev automobil bude oštećen ili ukraden, to nas mnogo ne pogađa.
Kao što ćemo vidjeti u kasnijim poglavljima, ovaj se samoživi svjetonazor zasniva na neznanju i ne odgovara stvarnosti.Taj je nazor izvor svih naših običnih, sebičnih namjera. Upravo zbog toga što mislimo: „Ja sam važan, ja trebam ovo, ja zaslužujem ono”, upuštamo se u negativna djela, koja rezultiraju beskrajnim nizom problema i za nas i za druge. Prakticiranjem ovih uputa možemo razviti realističan pogled na svijet, zasnovan na razumijevanju jednakosti i međuovisnosti svih živih bića. Jednom kad budemo svako pojedino živo biće smatrali važnim, prirodno ćemo razviti i dobre namjere prema njima. Dok je um koji voli samo sebe osnova za sva nečista, samsarička iskustva, um koji ljubi druge je osnova za sve dobre kvalitete prosvjetljenja.
Ljubiti druge nije toliko teško – sve što trebamo uraditi jest shvatiti razloge iz kojih bismo trebali ljubiti druge i potom donijeti čvrstu odluku da tako i činimo. Kroz meditiranje na tu odluku razvit ćemo dubok i moćan osjećaj ljubljenja prema svim živim bićima. Zatim prenosimo taj posebni osjećaj u svoj svakodnevni život. Postoje dva glavna razloga zbog kojih trebamo ljubiti sva živa bića. Prvi je taj što su nam ona iskazala ogromnu dobrotu, a drugi je da to što ih ljubimo ima ogromne dobrobiti. Ovo će sada biti objašnjeno.