Postoje dva načina za uvježbavanje u uzimanju pomoću suosjećanja. Prvi je da se usredotočimo na sva živa bića općenito i zamislimo uzimanje njihove patnje, a drugi je da se usredotočimo na neka određena živa bića i zamislimo uzimanje njihovih patnji. Da bismo prakticirali prvu metodu, vizualiziramo sebe okružene skupom svih majki živih bića, bez iznimke. Kao povoljni znamen, i kako bismo se lakše povezali s njima, možemo ih sve vizualizirati u ljudskom vidu, ali bismo trebali zapamtiti da svako od njih proživljava patnju svog određenog područja. Nije ih nužno jasno percipirati – gruba mentalna predodžba sasvim je dovoljna. Zatim iz dubine svog srca mislimo: U njihovim bezbrojnim budućim životima sve će ove majke živa bića morati proživljavati nezamislive patnje životinja, gladnih duhova, bića pakla, te nezamislive patnje ljudi, polubogova i bogova iz života u život, beskrajno. Kako bi bilo divno kad bi postigli trajno oslobođenje od ovih patnji! Neka to postignu. Ja sam ću raditi na tom oslobođenju sada. Razmišljajući na ovaj način, zamislimo kako se patnje svih živih bića sakupe u vidu crnog dima. On se rastvori u našem neznanju samoprianjanja i samoljublju pri našem srcu. Tada snažno vjerujemo da su sva živa bića trajno oslobođena patnje, a da su naše neznanje samoprianjanja i samoljublje potpuno uništeni. Zatim jednousmjereno meditiramo na ovo vjerovanje što je duže moguće. Sa suosjećanjem za sva živa bića trebamo stalno prakticirati ovu meditaciju sve dok ne uočimo znakove da nam je um pročišćen. Ti znakovi mogu uključiti izliječenje od bolesti, smanjenje naših zabluda, mirniji i sretniji um, povećanje naše vjere, ispravnu namjeru i ispravan nazor, a naročito jačanje našeg iskustva univerzalnog suosjećanja. Možemo misliti kako naše vjerovanje da su živa bića postigla trajno oslobođenje od patnje kroz našu meditaciju nije ispravno, zato što živa bića nisu uistinu to postigla. Iako je istina da živa bića nisu zapravo postigla trajno oslobođenje, naše uvjerenje je ipak ispravno zato što proizlazi iz suosjećanja i mudrosti, te naročito iz snage naše koncentracije. Meditiranje na ovo uvjerenje će uzrokovati brzo dozrijevanje našeg potencijala da uistinu budemo sposobni trajno osloboditi sva živa bića od patnje, pa ćemo brzo postići prosvjetljenje. Zato nikad ne bismo trebali odbaciti tako korisno uvjerenje, koje je prirode mudrosti. Istina je da isprva nemamo moć da izravno uzmemo patnju drugih, ali kroz opetovano meditiranje na uvjerenje da smo uzeli njihovu patnju, postupno ćemo razviti i pravu moć da to učinimo. Meditacija na uzimanje je brzi put do prosvjetljenja i slična je tantričkoj praksi dovođenja rezultata na put u kojoj, kroz snažno zamišljanje da već jesmo Buddha, postupno postajemo Buddha. Činjenica je da nikada nećemo moći postići prosvjetljenje, ako ne možemo čak ni zamisliti da ga postižemo! U učenjima o uvježbavanju uma rečeno je da je praksa uzimanja i davanja slična praksi Tajne mantre ili Tantre. Rečeno je da se tantričke spoznaje mogu postići jednostavnim oslanjanjem na ispravno vjerovanje i maštu. Ta praksa je vrlo jednostavna; samo se trebamo podrobno zbližiti s meditacijom na ispravno vjerovanje i maštu koje su predstavljene u Tantri, ulažući postojan trud. Kako je moguće da nešto što postoji samo u našoj mašti postane stvarnost? Izuzetna je osobina uma da prvo stvaramo objekte svojom maštom, a tada ih prenosimo u svoju svakodnevnu stvarnost. U stvari, sve počinje u mašti. Na primjer, kuća u kojoj trenutno živimo prvo je nastala u mašti arhitekta. On ili ona je napravio nacrt na papiru, koji je služio kao skica za stvarno zdanje. Da netko nije prvo zamislio našu kuću, ona nikada ne bi bila sagrađena. Zapravo je naš um kreator svega što doživljavamo. Sve vanjske tvorevine, poput novca, automobila i računala razvile su se u ovisnosti o nečijoj mašti; da ih nitko nije zamislio, nikada ne bi ni bile izumljene. Na isti se način i sve unutarnje tvorevine i sve spoznaje Dharme, čak i oslobođenje i prosvjetljenje, razvijaju u ovisnosti o mašti. Stoga je i za svjetovna i za duhovna postignuća ispravna mašta od primarne važnosti. Ako zamislimo nešto što teoretski može postojati, i potom dovoljno dugo zbližavamo svoj um s tim, na koncu će se to izravno pojaviti našem umu, prvo našoj mentalnoj svjesnosti, a zatim čak i našim osjetilnim svjesnostima. Sve dok je objekt još uvijek samo zamišljeni objekt, um koji ga poima je jednostavno vjerovanje. Ako je objekt koristan, radi se o ispravnom vjerovanju, a ako on potiče zablude, onda se radi se o neispravnom vjerovanju. Vjerovanje je koncepcijski um koji svoj objekt poima pomoću generičke, ili mentalne predodžbe tog objekta. Ako dovoljno dugo meditiramo na ispravno vjerovanje, generička će predodžba postajati sve transparentnija, dok na koncu u potpunosti ne nestane, a mi izravno zapazimo objekt. Zamišljeni će objekt tada postati pravi objekt. Meditirajući na korisno vjerovanje da smo oslobodili sva osjetilna bića i uništili svoj samoljubivi um, na koncu ćemo to zaista i ostvariti. Naše će se ispravno vjerovanje pretvoriti u valjanog saznavatelja, potpuno pouzdani um. Po drugom načinu uvježbavanja uzimanja pomoću suosjećanja, preuzimamo patnje određenih pojedinaca, ili grupa živih bića diljem beskrajnih svjetova. Na primjer, usredotočimo se na skup živih bića koja pate od bolesti i razvijemo suosjećanje. Zatim mislimo: Ova živa bića proživljavaju patnje bolesti u ovom životu i u njihovim bezbrojnim budućim životima bez kraja. Kako bi divno bilo kad bi sva ova živa bića bila trajno oslobođena od bolesti! Neka oni to i postignu. Ja sam ću raditi na tome. Moram to uraditi.
Razmišljajući na ovaj način, zamislimo da se patnje bolesti svih živih bića sakupe u aspektu crnog dima. To se rastvori u naše neznanje samoprianjanja i samoljublje pri našem srcu. Zatim snažno vjerujemo da su sva ta živa bića trajno oslobođena od bolesti, a da je naše neznanje samoprianjanja i samoljublje potpuno uništeno. Jednousmjereno meditiramo na to vjerovanje što je duže moguće. Na isti način možemo prakticirati meditaciju na uzimanje dok smo usredotočeni na nekog određenog pojedinca ili skupinu živih bića koja proživljavaju druge patnje kao što su siromaštvo, sukobi i glad. Kad god doživljavamo određeni problem, bilo da se radi o bolesti, nedostatku dobara ili vlastitim zabludama, možemo misliti o bezbrojnim osjetilnim bićima koja proživljavaju slične probleme i tada, sa suosjećajnom motivacijom, zamisliti da uzimamo njihovu patnju. Ovo će nam pomoći da se nosimo sa vlastitim problemom i da ga se, pročišćavanjem negativne karme koja produžava problem, možda čak i sasvim riješimo. Ako, na primjer, patimo od jake vezanosti, možemo razmišljati o svima onima koji također pate od vezanosti, razviti suosjećanje prema njima i zamisliti da uzimamo svu njihovu vezanost zajedno s patnjom koju ona uzrokuje. Ovo je moćna metoda za uništenje vlastite vezanosti. Uzimanje motivirano suosjećanjem izuzetno je čist um, neokaljan samoljubljem. Kad nam je um čist, to čini sva naša djela čistima tako da mi postanemo čisto biće. Umremo li sa snažnim suosjećanjem za sva živa bića, sigurno ćemo se roditi u Čistoj zemlji Buddhe. Suosjećanje koje će se očitovati dok umiremo izravno će uzrokovati dozrijevanje našeg potencijala da budemo ponovno rođeni u Čistoj zemlji. To je rezultat dobrog srca. Rezultat održavanja dobrog srca koje iskreno želi trajno osloboditi sva živa bića od njihove patnje je da ćemo mi sami doživjeti trajno oslobođenje od patnje time što ćemo se ponovno roditi u Čistoj zemlji Buddhe. U zaključku naših meditacijskih sjedenja na uzimanje, posvetimo sve svoje zasluge oslobađanju svih živih bića od njihovih patnji i problema i trajnom miru na ovom svijetu.