Dva su osnovna stupnja razvoja suosjećanja. Prvo trebamo ljubiti druge a zatim, na temelju ljubljenja drugih, trebamo kontemplirati o njihovoj patnji. Kroz to ćemo prirodno razviti suosjećanje za njih. Inače, kad vidimo našeg neprijatelja kako pati, ne razvijemo suosjećanje za njega, jer ga ne ljubimo. To je sasvim suprotno od načina na koji reagiramo kad vidimo da naš prijatelj pati jer njega ili nju ljubimo. Ljubljenje drugih je temelj za razvijanje suosjećanja. Način za razvoj i poboljšanje našeg uma brižne ljubavi već je objašnjen. Sada moramo kontemplirati kako svako pojedino biće u samsari proživljava patnju. Za početak, možemo razmišljati o onima koji upravo sada proživljavaju intenzivnu očitovanu patnju. Ima toliko ljudi koji proživljavaju strašne mentalne i tjelesne patnje zbog bolesti poput raka, side ili Parkinsonove bolesti. Koliki su ljudi izgubili svoje ljubljeno dijete ili prijatelja zbog pošasti side, gledajući kako postaje sve slabiji, znajući da nema lijeka? Svakoga dana na tisuće ljudi proživljava agoniju umiranja od bolesti ili u nesreći. Bez ikakvog izbora, zauvijek su odvojeni od svih koje vole, a oni koje ostavljaju za sobom često proživljavaju neutješnu tugu i samoću. Zamislite staricu koja je ostala bez muža i životnog partnera, kako se nakon pogreba tužna vraća u praznu kuću, da ostatak života proživi sama. Možemo vidjeti kako diljem svijeta milijuni ljudi pate u užasima rata i etničkog čišćenja, od bombardiranja, mina i pokolja. Zamislite da se vaše dijete izašlo poigrati na livadu i da izgubi ud, ili čak i život jer je nagazilo na minu. Stotine tisuća izbjeglica diljem svijeta živi u prljavim kampovima nadajući se da će se jednoga dana vratiti svojim porušenim domovima, a mnogi od njih čekaju ponovni susret sa svojim voljenima, a da iz dana u dan ne znaju jesu li oni živi ili mrtvi. Svake godine prirodne katastrofe poput poplava, potresa i uragana poharaju čitave zajednice, ostavljajući ljude gladne i bez krova nad glavom. Nekoliko kratkih sekundi potresa može pobiti na tisuće ljudi, uništiti im domove i sve zatrpati tonama krša. Zamislimo kako bismo se mi osjećali da nam se tako nešto dogodi. Glad i suša su endemske pojave u mnogim zemljama svijeta. Toliko ljudi živi na minimalnoj ishrani, jedva priskrbljujući jedan oskudan obrok dnevno, dok drugi, koji nisu te sreće, podliježu gladi i umiru. Zamislite kako je mučno gledati vaše voljene dok polagano skapavaju od gladi, znajući pri tom da ne možete ništa učiniti. Kad god čitamo, slušamo ili gledamo vijesti, vidimo živa bića u strašnoj boli, a svi mi i osobno poznajemo ljude koji proživljavaju ogromnu mentalnu ili tjelesnu patnju. Naročito možemo razmišljati o mukama bezbrojnih životinja koje trpe ekstremne vrućine i hladnoće, veliku glad i žeđ. Svakoga dana, svuda oko sebe možemo vidjeti patnju životinja. Životinje u divljini su u gotovo stalnom strahu da ne padnu kao plijen drugima, i mnoge od njih grabežljivci doista pojedu žive. Samo pomislite na užas i bol koje proživljava poljski miš kada ga zgrabi i raskomada jastreb! Ljudi drže bezbrojne životinje za rad, hranu ili zabavu i one često žive u odvratnim uvjetima, dok ih na koncu ne zakolju, raskomadaju i upakiraju ljudima za hranu. Gladni duhovi i bića pakla nezamislivo dugo vrijeme moraju trpjeti još mnogo gore patnje. Također, treba imati na umu da čak i oni koji sada ne proživljavaju očitovanu bol, ipak proživljavaju druge oblike patnje. Svatko u samsari proživljava patnju neispunjenja želja. Tolikim je osobama teško zadovoljiti čak i skromne želje za primjerenim krovom nad glavom, hranom ili društvom; ali čak i kada se te želje ispune, ima ih još koje dolaze na njihovo mjesto. Čim više dobivamo ono što želimo, to jača postaje naša vezanost, a što je jača naša vezanost, to je teže pronaći zadovoljstvo. Želje bića u samsari su beskrajne. Nema obične osobe koja je ispunila sve svoje želje; to mogu samo oni koji su uspjeli nadići svoje sebične umove. Sva je patnja rezultat negativne karme. Ako razvijemo suosjećanje za one koji trpe posljedice svojih prošlih negativnih djela, zašto ne bismo mogli razviti suosjećanje i za one koji stvaraju uzrok za proživljavanje patnje u budućnosti? Dugoročno gledajući, mučitelj je u gorem položaju od svoje žrtve, zato što njegova patnja tek započinje. Ako žrtva može prihvatiti svoju bol ne razvijajući mržnju, ona će iscrpiti tu određenu negativnu karmu i više je neće stvarati; i tako će njena patnja doći kraju. Mučitelj će, s druge strane, morati prvo proživjeti mnoge eone u paklu, a tada će, kad se opet rodi kao ljudsko biće, morati proživjeti još i bol sličnu onoj koju je nanio svojoj žrtvi. Iz tog je razloga potpuno prikladno razviti snažno suosjećanje za takve osobe. Ako se dijete opeče stavivši ruku u vatru, njegovu majku to neće spriječiti da osjeća suosjećanje, mada ga je prethodno upozoravala na opasnosti vatre. Nitko ne želi patiti, a ipak, iz neznanja, živa bića stvaraju uzroke patnje – nevrlinska djela – jer su pod kontrolom svojih zabluda. Stoga bismo trebali osjećati jednako suosjećanje za sva živa bića – za ona koja stvaraju uzroke patnje jednako kao i za ona koja već trpe posljedice svojih nevještih djela. Ne postoji niti jedno živo biće koje nije prikladan objekt našeg suosjećanja. Može nam biti teško osjetiti suosjećanje prema onima koji su bogati, zdravi i poštovani, za koje se ne bi reklo da proživljavaju bilo kakvu očitovanu patnju. Međutim, i oni zapravo proživljavaju velike mentalne patnje i teško im je održati spokojan um. Oni se brinu zbog svog novca, zbog svog tijela i ugleda. Kao i sva ostala bića u samsari, oni pate od ljutnje, vezanosti i neznanja, i nemaju izbora, već prolaze kroz patnje rođenja, starenja, bolesti i smrti, neprestano i neumoljivo, iz života u život. Štoviše, njihovo su bogatstvo i dobri uvjeti potpuno besmisleni ako ih kroz svoje neznanje koriste samo da bi stvarali uzrok za buduću patnju. 
Ako na temelju ljubljenja svih živih bića kontempliramo činjenicu kako oni proživljavaju ciklus fizičke patnje i mentalne boli iz života u životu, bez kraja, njihovu nemoćnost da se oslobode patnje, njihov manjak slobode, te kako, upuštajući se u negativna djela, stvaraju uzroke buduće patnje, razvit ćemo duboko suosjećanje za njih. Trebamo se saživjeti s njima i osjećati njihovu bol jednako gorljivo kao što osjećamo i svoju. Na kraju se koncentriramo na razvijanje univerzalnog suosjećanja, iskrene želje da trajno oslobodimo sva živa bića od patnje ovog života i bezbrojnih budućih života. Kontempliramo sljedeće: Sva živa bića pate jer se rađaju okaljanim ponovnim rođenjem. Ljudska bića bez izbora proživljavaju neizmjerne ljudske patnje zato što su se ponovno rodili kao čovjek, a takvo rođenje je okaljano otrovom zabluda. Slično tome, životinje moraju proživljavati životinjske patnje, a gladni duhovi i bića pakla moraju proživljavati patnje njihovih područja. Situacija ne bi bila toliko loša kad bi živa bića morala proživljavati takve patnje u samo jednom životu, ali ciklus patnje se beskrajno nastavlja, iz života u život, beskrajno. Iz dubine srca zatim trebamo razumjeti i misliti: Ne mogu podnijeti patnju svih ovih bezbrojnih majki bića. Utapaju se u velikom i dubokom oceanu samsare, ciklusu okaljanog ponovnog rođenja, i moraju  proživljavati fizičku patnju i mentalnu bol u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima. Moram osloboditi sva živa bića trajno od njihove patnje. Trebamo uporno meditirati na ovu odluku koja je univerzalno suosjećanje i primijeniti veliki trud u ispunjenju njegove svrhe.