Miran um možemo razviti i zadržati promjenom svog uma iz negativnih stanja u pozitvna stanja kroz upuštanje u čiste duhovne prakse koje su predstavljene u ovoj knjizi. Time možemo promijeniti svoj život iz jadnog stanja u stanje čiste i vječne sreće.
Sreća i patnja su dijelovi uma s tim da je sreća radostan osjećaj a patnja neugodan osjećaj. Budući da su sreća i patnja dijelovi  uma, ukoliko želimo izbjeći patnju i pronaći istinsku sreću trebamo razumjeti prirodu i funkcije uma. Na prvi pogled ovo može izgledati očigledno, jer svi imamo umove i svi znamo u kakvom nam je stanju um – je li sretan ili nesretan, jasan ili zbunjen, i tako dalje. No, ako bi nas netko upitao kakva je priroda našeg uma i kako on funkcionira, vjerojatno ne bismo mogli dati precizan odgovor. Ovo pokazuje da nemamo jasno razumijevanje uma. Neki ljudi misle da je um mozak ili neki drugi dio, odnosno funkcija tijela, ali to nije točno. Mozak je fizički objekt kojeg naše oči mogu vidjeti i kojeg se može fotografirati ili kirurški operirati. Um, pak, nije fizički objekt. Ne može se vidjeti očima, niti se može fotografirati, niti kirurški rekonstruirati. Mozak, stoga, nije um, već jednostavno dio tijela. Nema ničega unutar tijela što bi se moglo identificirati kao um zato što su tijelo i um različiti entiteti. Na primjer, ponekad dok nam je tijelo opušteno i nepomično, um nam može biti jako užurban i može skakati s jednog objekta na drugi. Ovo pokazuje da tijelo i um nisu isti entitet. U budističkim se tekstovima naše tijelo uspoređuje s kućom za goste, a um s gostom koji u njoj boravi. Kada umremo, naš um napušta tijelo i odlazi u naredni život, kao što gost napušta gostinsku kuću i odlazi drugdje. Ako um nije mozak, niti bilo koji drugi dio tijela, što je onda? On je bezoblični kontinuum koji funkcionira tako da opaža i razumije objekte. Budući da je um po prirodi bezobličan ili ne-tjelesan, nije zapriječen fizičkim objektima. Tako, naše tijelo bez svemirskog broda nikako ne može stići do Mjeseca, ali naš um može stići do Mjeseca u trenu, samim tim što pomisli na njega. Funkcija poznavanja i opažanja objekata jedinstvena je funkcija uma. Iako kažemo „Ja znam ovo i ono”, u biti je naš um taj koji zna. Mi stvari možemo znati samo pomoću uma. Jako je važno moći razlikovati nemirna od mirnih stanja uma. Kao što je objašnjeno u prethodnom poglavlju, stanja uma koja remete naš unutarnji mir, kao što su ljutnja, ljubomora i željna vezanost, zovu se „zablude”; i one su glavni uzroci sve naše patnje. Možda mislimo da našu patnju uzrokuju drugi ljudi, loši materijalni uvjeti, ili društvo, ali zapravo ona dolazi iz naših zabludnih stanja uma. Bit duhovne prakse jest smanjiti, te na kraju potpuno iskorijeniti svoje zablude i zamijeniti ih trajnim unutarnjim mirom. To je stvarni smisao našeg ljudskog života. Mi obično sreću tražimo izvan sebe. Pokušavamo ostvariti bolje materijalne uvjete, bolji posao, viši društveni položaj i tako dalje; ali bez obzira na to koliko uspješni bili u poboljšavanju svoje vanjske situacije, još uvijek proživljavamo mnoge probleme i nezadovoljstva. Nikada ne doživljavamo čistu, trajnu sreću. Ovo nam pokazuje da sreću ne bismo trebali tražiti izvan sebe samih, već je umjesto toga utemeljiti iznutra pročišćavanjem i kontroliranjem svog uma kroz proces iskrene duhovne prakse. Ako vježbamo na taj način, možemo biti sigurni da će nam um uvijek biti miran i sretan. Tako ćemo uvijek biti mirni i sretni, neovisno o tome koliko nam teške bile vanjske okolnosti. U našem običnom životu nam sreća uvijek izmiče, iako vrlo naporno radimo kako bismo je pronašli, dok se čini da patnja i problemi dolaze sami od sebe, bez ikakva truda. Zašto je to tako? Zato što je uzrok sreće u našem umu – unutarnji mir – jako slab i uzrokuje svoju posljedicu samo ako primijenimo veliki trud, a unutarnji su uzroci patnje i problema – zablude – vrlo jaki i uzrokuju svoje posljedice bez ikakvog truda s naše strane. To je pravi razlog zbog kojega problemi dolaze sami od sebe, dok je tako teško pronaći sreću. Iz ovoga možemo zaključiti da su glavni uzroci i jednog i drugog, i sreće i problema, u umu, a ne u vanjskom svijetu. Kada bismo mogli po čitav dan održavati um spokojnim i smirenim, nikada ne bismo proživljavali nikakve probleme ni mentalnu patnju. Na primjer, ako nam um uvijek ostaje miran, čak i kada nas vrijeđaju, kritiziraju, ili okrivljuju, ili kada izgubimo posao ili prijatelje, nećemo postati nesretni. Bez obzira na to koliko se naše vanjske okolnosti otežale, dokle god zadržavamo spokoj i mirnoću uma, one za nas neće predstavljati problem. Stoga, ako želimo biti oslobođeni od problema, samo je jedna stvar koju možemo učiniti – naučiti održavati smireno stanje uma slijedeći duhovni put. Najvažnija poanta razumijevanja uma je da se oslobođenje od patnje ne može pronaći izvan uma. Trajno se oslobođenje može pronaći jedino pročišćavanjem uma. Zato, želimo li se osloboditi problema i postići trajan mir i sreću, trebamo povećavati svoje poznavanje i razumijevanje procesa razvoja našeg uma. Postoje tri razine uma: grubi, suptilni i vrlo suptilni um. U vrijeme naših snova, imamo svjesnost snova kroz koju nam se pojavljuju raznorazni snovi; ova je svjesnost suptilni um jer ju je teško prepoznati. Za vrijeme dubokog sna, imamo samo jednu mentalnu svjesnost, koja percipira samo prazninu. Ova svjesnost se zove „jasna svjetlost spavanja“ i vrlo je suptilan um zato što ju je jako teško prepoznati. Za vrijeme budnog stanja imamo svjesnost budnog stanja kroz koju nam se pojavljuju razne stvari budnog stanja. Ova svjesnost je grubi um zato što ju nije teško prepoznati. Kad zaspimo, naš grubi um, ili svjesnost budnog stanja, rastapa se u naš suptilni um spavanja. Istovremeno, sve naše pojavnosti budnog stanja postaju nepostojeće; a kad spavamo duboko, naš suptilni um spavanja se rastopi u naš vrlo suptilni um spavanja, jasnu svjetlost spavanja. Na tom smo stupnju poput mrtvaca. Zatim, uslijed održane karmičke veze s ovim životom, iz jasne svjetlosti spavanja opet proizlazi naš grubi um, ili svjesnost budnog stanja i ponovno nam se pojavljuju razne stvari budnog stanja. Proces spavanja je vrlo sličan procesu umiranja. Razlika među njima je u tome što kad umiremo, naši se grubi i suptilni umovi rastvaraju u naš vrlo suptilni um smrti, poznat kao „jasna svjetlost smrti“. Zatim, uslijed prestanka naše karmičke veze s ovim životom, naš vrlo suptilni um napušta ovo tijelo, odlazi u idući život i ulazi u novo tijelo, a zatim nam se pojavljuju raznorazne stvari tog idućeg života. Sve je potpuno novo. Živa bića proživljavaju bezbrojne misli ili umove, a svi su oni ili primarni umovi ili mentalni čimbenici. 
Detaljno objašnjenje njih može se naći u knjizi Kako razumijeti svoj um. Ako jasno shvatimo prirodu svog uma konačno ćemo spoznati da kontinuum našeg uma ne prestaje kad umremo te neće biti osnove za dvojbu o postojanju budućih života. Ako spoznamo postojanje svojih budućih života prirodno ćemo brinuti za svoje dobrostanje i sreću u tim životima, i iskoristit ćemo ovaj život kako bismo napravili odgovarajuće pripreme. Ovo će nas spriječiti da potratimo svoj dragocjeni ljudski život na brige samo ovog života. U tu svrhu je ispravno razumijevanje uma apsolutno nužno.