Zato što je to karmička posljedica nevrlinskog djela kojeg smo izvršili u prethodnom životu pod utjecajem samoljublja. Štoviše, naš nam napadač nanosi zlo samo zbog svog samoljublja, a okrivljavanje napadača nije nam od koristi jer će nas samo učiniti ogorčenima. Međutim, ako svalimo krivnju na svoj samoljubivi um i odlučimo ga uništiti, ne samo da ćemo ostati neuznemireni, već ćemo također potkopati i osnove za svu svoju buduću patnju. Ovo učenje o prepoznavanju greški našeg samoljublja i posljedični razvoj želje da ga nadvladamo nije lako primijeniti u praksi, pa stoga moramo biti strpljivi. Praksa koja je prikladna za jednu osobu nije nužno prikladna i za nekog drugog, a praksa koja je u jedno vrijeme pogodna za neku osobu ne mora nužno biti prikladna za tu istu osobu u neko drugo vrijeme. Buddha nije od nas očekivao da smjesta primjenimo sva njegova učenja u praksi; ona su namijenjena različitim praktičarima različitih razina i sklonosti. Također, postoje neka učenja koja se ne mogu primjenjivati istovremeno dok naglašavamo neke druge prakse, baš kao što nije prikladno u isto vrijeme piti i čaj i kavu. Učenja Dharme su poput lijeka i treba ih davati vješto, uzimajući u obzir narav pojedinca i njegove ili njene određene potrebe. Na primjer, da bi nas ohrabrio na razvoj odricanja, želje da postignemo oslobođenje od samsare, Buddha je dao opširna učenja o tome kako je običan život po prirodi patnja – ali ne mogu svi odmah primijeniti ta učenja. Nekim ljudima meditacija na patnju samo uzrokuje malodušnost. Umjesto da razviju radostan um odricanja, oni samo postanu potišteni. Za te je ljude bolje da neko vrijeme ne meditiraju na patnju, već da se toj meditaciji vrate kasnije, kad im umovi budu jači, a mudrost jasnija. Ako prakticiramo napredna učenja, i otkrijemo da nam rastu ponos ili zbunjenost, to ukazuje na to da još nismo spremni za takva učenja i da bismo najprije trebali naglasiti izgradnju stabilnog temelja osnovnih praksi. Ako bilo koja meditacija ili praksa nema dobar učinak na naš um, čini nas nesretnima ili nam uvećava zablude, ovo je jasan znak da neispravno prakticiramo. Radije nego da tvrdoglavo inzistiramo na nekoj praksi, moglo bi biti bolje da ju zasad ostavimo po strani i potražimo savjet od starijih praktičara. Toj se praksi možemo vratiti kasnije kada shvatimo gdje griješimo i koji je ispravan način prakticiranja. Međutim, ono što nikada ne smijemo učiniti je odbaciti bilo koju uputu Dharme misleći „Ovo neću nikada prakticirati.” Kada idemo u kupovinu, nemamo potrebu kupiti sve u trgovini, ali korisno je znati čega sve ima u trgovini, tako da se kasnije kad nam nešto zatreba možemo vratiti. Na isti način, kad slušamo učenja Dharme, možda nećemo odmah moći prakticirati sve što čujemo, ali je još uvijek važno sve upamtiti, tako da možemo izgraditi sveobuhvatno razumijevanje Dharme. Kasnije, kada budemo spremni, učenja koja smo čuli moći ćemo primijeniti u praksi. Jedna je od velikih prednosti uputa Lamrima – stupnjeva puta do prosvjetljenja – ta što nam pruža strukturu, ili skladište, unutar kojeg možemo držati sva učenja Dharme koja smo čuli. Ako pamtimo samo ona učenja koja odmah možemo primijeniti na svoju sadašnju situaciju, nećemo se imati za što uhvatiti kada se naše okolnosti promijene. Međutim, ako se možemo sjetiti svih učenja koja smo primili, imat ćemo na raspolaganju široki raspon uputa koje možemo primijeniti u za to prikladno vrijeme. Praksa koja nam se sada može činiti nejasnom i od malog značaja može kasnije postati suštinskim dijelom naše duhovne prakse. Važno je napredovati pažljivo i svojim tempom, inače se možemo osjetiti zbunjeno i obeshrabreno, te na kraju možda čak i sasvim odbaciti Dharmu. Nema veće duhovne prakse od prepoznavanja svog samoljublja kad god se javi, kriveći ga potom za sve svoje probleme. Nije važno koliko ćemo vremena provesti radeći ovo. Čak i ako nam budu trebale godine, ili čitav život, trebamo nastaviti sve dok naše samoljublje ne bude u potpunosti uništeno. Ne bi nam se trebalo žuriti da vidimo rezultate, već bismo umjesto toga trebali strpljivo i iskreno prakticirati. I samo je očekivanje brzih rezultata zasnovano na samoljublju i recept je za razočarenje. Prakticiramo li s radošću i postojanošću, dok u isto vrijeme čistimo negativnosti, sakupljamo zasluge i primamo blagoslove, svakako ćemo uspjeti smanjiti i, na koncu, odbaciti svoje samoljublje. Čak i kad naša meditacija ne ide kako bi trebalo, uvijek možemo prakticirati pažnju i budnost u svom svakodnevnom životu zaustavljajući samoljublje čim se pojavi. To je jednostavna praksa, a daje velike rezultate. Ako se kontinuirano uvježbavamo u njoj, naši će problemi nestati i prirodno ćemo biti stalno sretni. Postoje ljudi koji su uspjeli potpuno odbaciti svoje samoljublje i koji sada ljube jedino druge. Rezultat toga je da su svi njihovi problemi nestali, a njihovi umovi su uvijek puni radosti. Jamčim vam da ćete biti sretniji što manje budete ljubili sebe, a što više druge. U srcu bismo trebali održavati snažnu odlučnost da odbacimo svoj samoljubivi um. Ako u toj svojoj odlučnosti primjenjujemo oklopu-nalik trud, dan za danom, godinu za godinom, naše će se samoljublje postupno smanjivati, i na kraju će u potpunosti nestati. Rani su Kadampa Geshei često govorili kako je, da bi se vodio vrlinski život, sve što trebamo uraditi je nanositi što je moguće veću štetu svojim zabludama, a donositi što je moguće više dobrobiti drugima. Razumijevajući ovo, trebali bismo voditi stalan rat protiv svoga unutarnjeg neprijatelja, samoljublja, i umjesto toga se truditi ljubiti druge i djelovati za njihovu dobrobit. 
Da bismo sasvim uništili svoje samoljublje, trebamo se osloniti na praksu zamjene sebe s drugima, u kojoj više ne prianjamo za svoju sreću, već umjesto toga osjećamo da su sva živa bića i njihove potrebe i želje od vrhunske važnosti. Tada je naša jedina briga dobrostanje drugih. Iako netko tko je u potpunosti zamijenio sebe s drugima nema samoljublja, to ne znači da se on neće skrbiti o sebi. On se skrbi o sebi, ali to čini za dobrobit drugih. On sebe smatra slugom svih živih bića i njihovom svojinom, ali čak i sluge, ako žele biti učinkovite, trebaju jesti i odmarati se. Općenito govoreći, bilo bi nerazumno kada bismo, na primjer, razdijelili sve što posjedujemo, lišavajući se svih sredstava za život i za održavanje svoje duhovne prakse. S obzirom na to da je naša prava želja koristiti svim živim bićima, a jedini način da to učinimo je da postanemo Buddha, moramo štititi svoju duhovnu praksu organizirajući svoj život tako da možemo prakticirati na najučinkovitiji mogući način. Uz to, kad pomažemo drugima, također moramo biti sigurni da pomaganjem jednoj osobi ne umanjujemo svoju mogućnost da pomognemo mnogima. Iako bismo od srca rado dali sve što imamo kako bismo pomogli jednoj osobi, trebamo praktično upravljati svojim vremenom i dobrima na način da svim živim bićima budemo od najviše koristi.
Praksa zamjene sebe s drugima pripada posebnoj predaji mudrosti koja dolazi od Buddhe Shakyamunija, preko Manjushrija i Shantideve do Atishe i Je Tsongkhape. Bodhichitta koja se razvija ovom metodom dublja je i moćnija od bodhichitte razvijene drugim metodama. Iako svatko tko se zanima za duhovni napredak može umanjiti svoje samoljublje i naučiti voljeti druge, potpuna spoznaja zamjene sebe s drugima vrlo je duboko postignuće. Da bismo promijenili svoj um na tako radikalan način, trebamo imati duboku vjeru u ovu praksu, obilje zasluga i moćne blagoslove Duhovnog vodiča koji ima osobno iskustvo ovih učenja. Sa svim ovim povoljnim uvjetima praksa zamjene sebe s drugima nije teška. Mogli bismo se pitati zašto je nužno ljubiti druge više od samih sebe. Umjesto da težimo tako visokim duhovnim spoznajama, ne bi li bilo bolje samo pomagati ljudima na praktičan način, i to upravo sada? Bez suosjećanja i mudrosti ne znamo da li pomaganje drugima na praktične načine njima donosi korist ili štetu. Trebamo znati kako sreća ili mir uma koji dolaze iz svjetovnih užitaka nisu prava sreća već promjenjiva patnja ili smanjenje prijašnje patnje. Ljudima su potrebni sreća i mir uma koji dolaze iz mudrosti. Mudrost koja spoznaje smisao uputa na zamjenu sebe s drugima donijeti će čistu i trajnu sreću.
Razlog zbog kojega moramo vježbati svoj um u zamjeni sebe s drugima leži u tome što se naše samoljublje upliće i u našu namjeru i u našu sposobnost da koristimo drugima. Sa samoljubljem nemamo nepristranu, univerzalnu ljubav za sva živa bića, a sve dok je naša želja da im pomognemo pomiješana sa samoljubljem nikada ne možemo biti sigurni da će im naša djela zaista i biti od pomoći. Iako možemo iskreno željeti pomoći nekim ljudima, na primjer svojoj obitelji, prijateljima ili onima kojima je pomoć najpotrebnija, obično očekujemo nešto zauzvrat i povrijeđeni smo i razočarani ako se to ne ostvari. S obzirom na to da je naša želja za pomaganjem pomiješana sa sebičnim brigama, naša pomoć gotovo uvijek dolazi opterećena očekivanjima ili uvjetovana osobnom nagradom. Budući da je naša namjera nečista, našoj sposobnosti pomaganja nedostaje snage i ona ostaje ograničena. Ako ne ulažemo trud u uklanjanje svog samoljublja, a tvrdimo da djelujemo za dobrobit svih, naša tvrdnja dolazi iz naših usta, a ne iz našeg srca i naše mudrosti. Naravno da trebamo praktično pomagati drugima kad god možemo, ali moramo uvijek imati na umu da je naša glavna namjera razviti svoj um. Uvježbavanjem u zamjeni sebe s drugima, na koncu ćemo iskusiti krajnju sreću stanja Buddhe i posjedovati potpunu moć djelovanja za dobrobit svih živih bića. Tek ćemo tada biti u položaju reći „Ja sam dobrotvor svih živih bića”. Na ovaj način naša praksa zamjene sebe s drugima postiže i našu osobnu i svrhu drugih. Naša je najvažnija zadaća u ovom trenutku uvježbavati svoj um, a naročito ojačati svoju namjeru da budemo u službi drugih. U svom Prijateljskom pismu Nagarjuna kaže da, iako sada možda ne posjedujemo sposobnost da pomognemo drugima, ako stalno u umu održavamo namjeru da to činimo, naša će sposobnost pomaganja postupno rasti. To je zbog toga što će se, što više ljubimo druge, tim više uvećavati naše zasluge, mudrost i sposobnost da im zaista pomognemo, a prilike da im pomognemo na praktične načine prirodno će se pojavljivati.