Ukoliko smo spoznali prazninu, puku odsutnost stvari koje inače vidimo (detaljno objašnjenje se nalazi u poglavlju Krajnja bodhichitta) trebamo iz dubine srca misliti, „Objekt mog samoljublja je samo moje ja koje inače vidim, a koje zapravo ne postoji. Zato moram  prestati razvijati samoljublje jer njegov objekt, moje ja koje inače vidim, ne postoji.” Zatim uvijek iznova meditiramo na ovu odluku. Van meditacije ne dopuštamo sebi da ljubimo sebe kojeg inače vidimo, prisjećajući se da ono zapravo ne postoji. Kontinuiranom primjenom truda u prakticiranju ove posebne metode, koja je usmena uputa, lako možemo prestati razvijati samoljublje. Međutim, kao što sam već rekao, općenito govoreći nije baš lako odbaciti samoljublje pa zato sada slijedi detaljno objašnjenje toga kako prestati razvijati samoljublje. Iz dubine srca uvijek iznova mentalno ponavljamo gore objašnjene upute o greškama samoljublja i dobrobitima ljubljena drugih. Kad se duboko zbližimo s kontempliranjem smisla ovih uputa, donesemo snažnu odluku da nećemo sebi dozvoliti da mislimo i vjerujemo kako smo važniji od drugih. Potom meditiramo na tu odluku. Ovu kontempaciju i meditaciju bismo trebali prakticirati kontinuirano. Između meditacijskih sjedenja trebamo uložiti trud u primjenu svoje odluke u praksi. Nakon što smo donijeli odluku da ćemo nadvladati svoje samoljublje, sljedeći je korak prepoznati ga u trenutku kada se javi u našem umu. Da bismo ovo uradili, trebamo ispitivati svoj um danonoćno. Ovo znači da bismo trebali prakticirati kao Geshe Ben Gungyal i promatrati svoj um u svemu što mislimo i vjerujemo. 
Obično pazimo na ono što rade drugi ljudi, ali bilo bi daleko bolje da uvijek pazimo na ono što naše um misli i vjeruje. Kad god radimo, razgovaramo, opuštamo se ili studiramo Dharmu, jedan bi dio našeg uma uvijek trebao motriti misli koje nam se javljaju u umu. Čim se počne javljati zabluda samoljublja, trebali bismo je smjesta pokušati zaustaviti. Ako uhvatimo zabludu u njenim ranim fazama, prilično ju je lako zaustaviti, ali ako joj dozvolimo da se potpuno razvije, postaje ju vrlo teško kontrolirati. Samoljublje je jedna od naših najdestruktivnijih zabluda. Razlog iz kojeg prirodno razvijamo samoljublje je taj što nikad nismo uložili trud i naučili zaustaviti početni razvoj samoljublja. Ako uhvatimo svoj um čim se počne usredotočavati na objekt našeg samoljublja, naše inherentno postojeće sebstvo ili ja, prilično je lako spriječiti javljanje samoljublja i usmjeriti svoje misli u konstruktivnijem smjeru. Sve što trebamo učiniti je reći sebi: „Ovo je neprikladan način razmišljanja i uskoro će iz njega proizaći samoljublje, koje ima mnogo greški”. Međutim, ako propustimo rano uhvatiti samoljublje i dozvolimo mu da raste, ona će brzo postati poput vrlo moćno i bit ćega teško nadvladati. Isto vrijedi i za sve ostale zablude, uključujući samoljublje. Postanemo li na vrijeme svjesni zabludnog niza misli, lako ga možemo skrenuti, ali ako mu dozvolimo da se nastavi, uhvatit će zamah dok ne postane gotovo nezaustavljiv.
Postoje tri razine odbacivanja zabluda. Prva je razina prepoznati određenu zabludu prije nego što se javi i spriječiti ju da se očituje prisjećajući se njenih greški. Sve dok pazimo na svoj um ovo je prilično jednostavno i to bismo trebali pokušati čitavo vrijeme prakticirati, što god radili. Naročito trebamo biti oprezni kad primjetimo da nam um postaje napet ili nesretan, jer je takav um savršeno tlo za množenje zabluda. Upravo radi toga u Uvježbavanju uma u sedam stavki Geshe Chekhawa kaže: „Uvijek se oslanjaj samo na sretan um.”  Druga razina odbacivanja zabluda je savladati ih primjenom njihovih specifičnih opreka. Na primjer, kako bismo savladali svoju vezanost, možemo meditirati o greškama samsare i zamijeniti svoju vezanost oprečnim umom odricanja. Kroz meditiranje na stupnjeve puta do prosvjetljenja na redovit i sustavan način, ne samo da sprječavamo javljanje zabludnih obrazaca razmišljanja i osjećanja u umu, već ih također zamjenjujemo snažnim i stabilnim vrlinskim obrascima, koji se zasnivaju na mudrosti, a ne na neznanju. Na ovaj način možemo spriječiti da se većina zabluda uopće javi. Na primjer, ako imamo duboku bliskost s nazorom da su drugi mnogo važniji od nas samih, samoljublje će nam se rijetko javljati. Treća razina odbacivanja zabluda je njihovo potpuno odbacivanje, zajedno s njihovim sjemenjem, stjecanjem izravne spoznaje praznine. Na taj način uništavamo samoprianjanje, koje je korijen svih zabluda. U praksi izjednačavanja sebe s drugima, koja je ranije objašnjena, mislimo: „Baš kao što je moja sreća važna, jednako je tako važna i sreća svih drugih”, i na taj način dijelimo svoj osjećaj ljubljenja. Ovo je lakše prihvatiti i prakticirati zato što se to sviđa našem osjećaju pravednosti i ne izaziva izravno naš samoljubivi um. Također, možemo razmišljati kako smo, bez obzira na to koliko patimo, ipak samo jedna jedina osoba, dok su živa bića bezbrojna, stoga je očito važno da ona iskuse mir i sreću.Iako svaki svoj prst i palac smatramo vrlo dragocjenim, bili bismo spremni žrtvovati jednog za spas ostalih devet, dok bi žrtvovanje devet prstiju za spas jednoga bilo apsurdno. Slično tome, devet je osoba mnogo važnije od jedne osobe, pa su, naravno, bezbrojna živa bića mnogo važnija od samo jednog sebstva. Odatle slijedi da je logično ljubiti druge barem onoliko koliko ljubimo sebe. Nakon što smo stekli određenu bliskost s praksom izjednačavanja sebe s drugima, spremni smo se izravnije suprotstaviti umu samoljublja. Zbog toga što samoljublje ima toliko greški, trebali bismo sami sebe ohrabrivati da mu se suprotstavimo i savladamo ga čim se javi u našem umu. Ako čitavo vrijeme brižno motrimo svoj um, možemo se uvježbati da prepoznamo samoljublje čim se javi, i tada se odmah prisjetiti njegovih greški. 
Geshe Chekhawa nam savjetuje da „Sakupimo svu krivnju u jedno”, čime želi reći da bismo trebali okriviti samoljublje za sve svoje probleme i patnje. Obično kad stvari krenu naopako krivimo druge, ali pravi je uzrok naših problema naš samoljubivi um. Jednom kada ispravno prepoznamo samoljublje trebamo ga smatrati najgorim neprijateljem i kriviti ga za svu svoju patnju. Iako je dobro biti tolerantan prema drugima i opraštati im slabosti, nikada ne bismo smjeli tolerirati vlastito samoljublje, jer što smo popustljiviji prema njemu, to će nam više ono štetiti. Mnogo je bolje prema njemu biti sasvim nemilosrdan i kriviti ga za sve što pođe po zlu. Ako se već želimo na nešto ljutiti, trebali bismo se ljutiti na „demona” svog samoljublja. U stvarnosti, ljutnja usmjerena na samoljublje nije prava ljutnja, zato što je zasnovana na mudrosti, a ne na neznanju i funkcionira tako da čini naš um čistim i mirnim. Da bismo prakticirali na ovaj način, moramo biti vrlo vješti. Ako se kao rezultat optuživanja svog samoljublja za sve svoje probleme budemo osjećali krivima i nedostatnima, to ukazuje na to da nismo napravili jasnu razliku između okrivljavanja svoga samoljublja i okrivljavanja sebe. Iako je istina da je samoljublje krivo za sve naše probleme, to ne znači da smo mi sami krivi. Još jednom, trebamo naučiti razlikovati sebe od svojih zabluda. Ako smo napadnuti, to nije naša krivica, nego krivica našeg samoljublja. Kako to?