Samoljublje je nalik čeličnom lancu koji nas drži zatvorenima u samsari. Temeljni razlog za našu patnju je taj što smo u samsari, a u samsari smo zato što kontinuirano stvaramo zabludna, samoživa djela koja neprekidno produžavaju ciklus nekontroliranog rađanja. Samsara je iskustvo egocentričnog uma. Šest područja samsare, od područja bogova do područja pakla, su sva snu-nalik projekcije uma iskrivljenog samoljubljem i samoprianjanjem. Uzrokujući da vidimo život kao neprestanu borbu da bi služili svom ja i štitili ga, ova nas dva uma potiču da vršimo brojna destruktivna djela koja nas drže zatočenima u noćnoj mori samsare. Sve dok ne uništimo ova dva uma, nećemo znati za istinsku slobodu i sreću, nećemo kontrolirati svoj um niti ćemo ikad biti sigurni od prijetnje nižeg ponovnog rođenja. Kontroliranje svog samoljublja čak je i privremeno od velike vrijednosti. Sve se brige, tjeskobe i žalosti zasnivaju na samoljublju. U trenutku kada otpustimo opsesivnu brigu za vlastito dobrostanje, naš se um prirodno opušta i postaje lakši. Ako uspijemo nadvladati svoju uobičajenu samoživu reakciju, um će nam ostati u miru čak i ukoliko primimo loše vijesti. S druge pak strane, ako ne uspijemo pokoriti svoje samoljublje, uznemiruju nas čak i najbeznačajnije sitnice. Ako nas prijatelj kritizira, odmah se uzrujamo, a ako nam se čak i najmanje želje ne ostvare, postajemo ojađeni. Ako nam Učitelj Dharme kaže nešto što ne želimo čuti, možemo se rasrditi na njega ili nju, ili čak izgubiti vjeru. Mnogi se ljudi usplahire samo zato što je u njihovu sobu ušao miš. Miševi ne jedu ljude, pa čemu se onda uzrujavati? To nas samo uznemiruje naš nerazumni um samoljublja. Kad bismo voljeli miša jednako kao što volimo sebe, rado bismo ga primili u sobu, misleći: „On ima pravo biti ovdje jednako kao i ja!” Za one koji teže tome da postanu prosvijetljeni, samoljublje je najveća mana. Samoljublje je glavna smetnja ljubljenju drugih, ne uspijevati ljubiti druge je glavna zapreka razvoju velikog suosjećanja, a ne uspjeti razviti veliko suosjećanje glavna je zapreka razvoju bodhichitte i ulasku na put Mahayane. Pošto je bodhichitta glavni uzrok velikog prosvjetljenja, znači da je samoljublje također glavna zapreka postignuću stanja Buddhe. Iako se možemo i složiti s tim da, objektivno gledajući, nismo ništa važniji od bilo koga drugog, i da samoljublje ima mnogo greški, ipak još uvijek možemo osjećati da je ono nužno potrebno. Ako mi ne ljubimo sebe i ne brinemo se za sebe, to svakako neće učiniti  nitko drugi! Ovo je pogrešan način razmišljanja. Mada je istina da trebamo paziti na sebe, ne trebamo biti motivirani samoljubljem. Brinuti se o sebi nije samoljublje. Možemo se brinuti o svome zdravlju, imati posao, brinuti se za kuću i imovinu, sve to jedino iz brige za dobrobit drugih. Ako na svoje tijelo gledamo kao na instrument uz pomoć kojega možemo biti od dobrobiti drugima, onda ga možemo hraniti, odijevati, prati i odmarati – sve to bez samoljublja. Baš kao što se vozač hitne pomoći brine o svom vozilu, a da ga ne smatra svojim, tako i mi možemo skrbiti o svome tijelu i imovini za dobrobit drugih. Jedini način na koji možemo istinski pomoći svim živim bićima je da postanemo Buddha, a ljudski je oblik najbolje moguće sredstvo za postizanje toga cilja. Stoga se moramo dobro brinuti za svoje tijelo. Ako to činimo s motivacijom bodhichitte, sva naša djela brige za naše tijelo postaju dio puta do prosvjetljenja. Ponekad možemo pobrkati samoljublje sa samopouzdanjem i samopoštovanjem, ali su ovi pojmovi u stvarnosti potpuno nesrodni. Ne želimo iz samopoštovanja uvijek najbolje za sebe, niti iz samopoštovanja varamo ili izrabljujemo druge ili pak propuštamo ispuniti svoje odgovornosti prema njima. Ako iskreno provjerimo, vidjet ćemo da je upravo naše samoljublje ono što uzrokuje da djelujemo na načine koji nas lišavaju samopoštovanja i uništavaju nam samopouzdanje. 
Neke ljude samoljublje dotjera do ponora alkoholizma ili ovisnosti o drogama, pri čemu u potpunosti gube svaku trunku samopoštovanja. S druge pak strane, što više ljubimo druge i djelujemo za njihovu dobrobit, tim će veće biti naše samopoštovanje i samopouzdanje. Bodhisattvin zavjet, na primjer, u kojem Bodhisattva obećava nadvladati sve greške i ograničenja, postići sve dobre kvalitete i raditi dok sva živa bića ne budu oslobođena patnji samsare, izraz je ogromnog samopouzdanja, daleko većeg od onoga kakvog ima bilo koje egocentrično biće. Također bismo mogli pitati: „Da nemam samoljublja, ne bi li to značilo da se ne sviđam samome sebi? Svakako je nužno prihvatiti i voljeti sebe, jer ako ne mogu voljeti sebe, kako onda mogu voljeti druge?” Ovo je vrlo važna poanta. U Uvježbavanju uma u sedam stavki Geshe Chekhawa objašnjava brojne obveze koje služe kao smjernice za praktičare uvježbavanja uma. Prva od njih glasi: „Ne dozvoli da tvoja praksa uvježbavanja uma prouzroči neprikladno ponašanje.” Ova obveza savjetuje te praktičare da budu zadovoljni sobom. Ako smo pretjerano samokritični, okrenut ćemo se protiv sebe i postati obeshrabreni, a to će nam veoma otežati da svoj um okrenemo prema ljubljenju drugih. Iako je nužno biti svjestan svojih greški, ne bismo se smjeli mrziti zbog njih. Ova nam obveza također savjetuje da pazimo na sebe i da se brinemo o svojim potrebama. 
Ako pokušamo živjeti bez osnovnih potrepština, kao što su dostatna hrana i krov nad glavom, vjerojatno ćemo naškoditi svome zdravlju i potkopati svoj kapacitet da koristimo drugima. Štoviše, ako ljudi vide da se ponašamo na ekstreman način, mogli bi zaključiti da smo neuravnoteženi i, posljedično tome, neće imati povjerenja u nas, ili neće vjerovati onome što govorimo; a u takvim im okolnostima nećemo moći pomoći. Potpuno odbacivanje samoljublja nije lako i za to će nam trebati mnogo vremena. Ako nismo zadovoljni sobom, ili nerazborito zanemarujemo svoje dobrostanje, nećemo imati ni samopouzdanja ni energije koji bi polučili tako radikalnu duhovnu promjenu. Jednom kada smo slobodni od samoljublja ne gubimo želju da budemo sretni, već shvaćamo da se prava sreća nalazi u donošenju dobrobiti drugima. Otkrili smo neiscrpan izvor sreće unutar svog uma – svoju ljubav za druge. Teške nas vanjske okolnosti ne tište, a ugodne nas okolnosti previše ne uzbuđuju, zato što ih možemo transformirati i uživati u objema. Radije nego da se usredotočimo na sakupljanje dobrih vanjskih okolnosti, naša će želja za srećom biti usmjerena na odlučnost da postignemo prosvjetljenje, koje prepoznajemo kao jedini način postizanja čiste sreće. Iako čeznemo za uživanjem krajnjeg blaženstva potpunog prosvjetljenja, to činimo samo zbog drugih, zbog toga što je postizanje prosvjetljenja puko sredstvo da ispunimo svoju pravu želju, a ta je podariti istu tu sreću svim živim bićima. Kada postanemo Buddha, naša sreća vječno zrači kao suosjećanje, krijepeći sva živa bića i postupno ih privlačeći u isto stanje. Ukratko, samoljublje je sasvim bezvrijedan i nepotreban um. Možemo biti vrlo inteligentni, ali ako se brinemo jedino za svoje dobrostanje, nećemo nikada moći ispuniti svoju osnovnu želju da pronađemo sreću. Zapravo nas samoljublje čini glupima. Ono uzrokuje da u ovome životu proživljavamo nesretnost, navodi nas na izvršavanje bezbrojnih negativnih djela koja uzrokuju patnju u budućim životima, vezuje nas za samsaru i blokira put do prosvjetljenja. Ljubljenje drugih ima suprotne učinke. Ako ljubimo jedino druge, bit ćemo sretni u ovom životu, vršit ćemo mnoga vrlinska djela koja vode do sreće u budućim životima, postat ćemo slobodni od zabluda koje nas drže u samsari i brzo ćemo razviti sve kvalitete potrebne za postizanje punog prosvjetljenja.