Nemoguće je pronaći i jedan jedini problem, nesreću ili bolno iskustvo koje ne proizlazi iz samoljublja. Kao što Bodhisattva Shantideva kaže: Sva sreća koja postoji na ovom svijetu Proizlazi iz želje da drugi budu sretni. Sva patnja koja postoji na ovom svijetu Proizlazi iz želje da mi sami budemo sretni. Kako bismo ovo trebali shvatiti? Kao što je ranije spomenuto, sva su naša iskustva posljedice djela koja smo počinili u prošlosti; ugodna su iskustva posljedica pozitivnih, a neugodna iskustva posljedica negativnih djela. Patnje nam nisu dodijeljene kao kazna. One dolaze od uma samoljublja, koji želi da mi budemo sretni, a pritom zanemaruje sreću drugih. Dva su načina na koja ovo možemo razumjeti. Prvo, um samoljublja je stvoritelj sve naše patnje i problema; a drugo, samoljublje je temelj za proživljavanje svih naših patnji i problema. Mi patimo zato što smo u prošlim životima, motivirani sebičnom namjerom – svojim samoljubljem, vršili djela koja su drugima nanijela patnju. Kao rezultat takvih djela sada mi proživljavamo našu trenutačnu patnju i probleme. Dakle, pravi stvoritelj svih naših patnji i problema je naš samoljubivi um. Da se nikada nismo upuštali u negativna djela bilo bi nemoguće iskusiti ikakve negativne posljedice. Sva su negativna djela motivirana zabludama, koje, pak, proizlaze iz samoljublja. Najprije razvijemo misao „Ja sam važan”, pa zbog toga osjećamo da je ispunjenje naših želja od najveće važnosti. Tada želimo za sebe ono što nam se čini privlačno i razvijamo vezanost, osjećamo odbojnost prema onome što nam izgleda neprivlačno i razvijamo ljutnju, te osjećamo ravnodušnost prema onome što nam se čini neutralno i razvijamo neznanje. Sve ostale zablude proizlaze iz ove tri. Samoprianjanje i samoljublje su korijenje stabla patnje, zablude poput ljutnje i vezanosti su njegovo deblo, negativna djela njegove grane, a patnje i boli samsare njegov gorki plod. Razumijevanjem razvoja zabluda možemo vidjeti da je samoljublje u samoj srži naše negativnosti i patnje. Zanemarujući sreću drugih i sebično slijedeći vlastite interese, vršimo mnoga nevrlinska djela, čije  su posljedice jedino patnja. Za sve se jade bolesti, prirodnih nedaća i ratova može dokazati da potječu od samoljublja. Nemoguće je doživjeti patnju bolesti ili bilo koju drugu nesreću ako nismo nekad u prošlosti stvorili njihov uzrok, koji je nužno nevrlinsko djelo motivirano samoljubljem. Ne bismo trebali shvatiti da ovo znači da je patnja neke osobe njena greška, i da je stoga neprikladno prema toj osobi osjećati suosjećanje. Motivirana svojim zabludama, živa bića vrše negativna djela, a kad su god pod utjecajem zabluda, ona ne vladaju svojim umovima. Ako bi mentalni bolesnik ozlijedio glavu lupajući njome o zid, liječnici ga ne bi odbili liječiti govoreći kako je sam kriv. Na isti način, ako je u prošlom životu netko napravio negativno djelo koje sada ima za posljedicu da proživljava ozbiljnu bolest, to nije razlog da za njega ne osjećamo suosjećanje. Zapravo, kroz razumijevanje da živa bića nisu slobodna od zabluda koje su uzrok sve njihove patnje, naše će suosjećanje postati mnogo jače. Da bismo mogli učinkovito pomoći drugima potrebna nam je duboko suosjećajna namjera koja želi osloboditi druge od njihove očitovane patnje i uzroka na kojima se temelji. Samoljubivi um je također i temelj za sve naše patnje i probleme. Na primjer, kad ljudi ne mogu ispuniti svoje želje, mnogi dožive depresiju, obeshrabrenost, nesretnost i mentalnu bol, a neki se čak žele ubiti. Sve je to zato što njihovo samoljublje vjeruje da su njihove želje toliko važne. Dakle, upravo je samoljublje najvećim dijelom odgovorno za njihove probleme. Da nema samoljublja, ne bi bilo ni temelja za takve patnje. Nije teško vidjeti kako nam samoljublje u ovom životu uzrokuje patnju. Sva neslaganja, prepirke i svađe dolaze od samoljublja uključenih osoba. Uz samoljublje se vrlo snažno držimo svojih mišljenja i interesa i nismo voljni sagledati situaciju iz drugog gledišta. Posljedično tome, lako se razljutimo i želimo verbalno, ili čak i fizički, nauditi drugima. Samoljublje čini da se osjećamo potištenima kad god se ne ispune naše želje, kad ne uspijemo u svojim ambicijama ili kad nam život ne krene onako kako smo planirali. Ako ispitamo sve situacije u kojima smo se osjećali jadno, otkrit ćemo da ih karakterizira pretjerana briga za vlastitu dobrobit. Ako izgubimo posao, dom, reputaciju ili prijatelje, osjećamo se tužno, ali samo zbog toga što smo toliko duboko ljubimo sami sebe. Nismo ni približno toliko zabrinuti kada drugi ostanu bez posla ili budu razdvojeni od svojih prijatelja. Vanjske okolnosti same po sebi nisu ni dobre ni loše. Na primjer, o bogatstvu se općenito misli kao o nečem poželjnom, ali ako smo jako vezani za bogatstvo, ono će nam samo prouzročiti mnoštvo briga i poslužiti da nam se iscrpe zasluge. S druge strane, ako našim umom u prvom redu vlada brižnost za druge, tada čak  i gubitak svog našeg novca može biti koristan, zato što nam pruža priliku da razumijemo patnju onih u sličnim situacijama, i omogućuje da u našoj duhovnoj praksi imamo manje distrakcija. Čak i kad bismo ispunili sve želje svog samoljublja, nema jamstva da bismo bili sretni, jer svako samsaričko postignuće sa sobom donosi nove probleme i vodi uvijek novim željama. Neumorno povođenje za našim sebičnim željama je kao da pijemo slanu vodu kako bismo utažili žeđ. Što više udovoljavamo svojim željama, to je naša žeđ veća. Kad se ljudi ubiju, to je obično zbog toga što njihove želje nisu bile ispunjene, ali njima je to bilo nepodnošljivo samo zato što ih je njihovo samoljublje navelo da osjećaju kako su njihove želje najvažnija stvar na svijetu. Zbog svog samoljublja uzimamo svoje želje i planove toliko ozbiljno, i nismo u stanju prihvatiti nedaće koje nam život nosi i učiti od njih. Ne postajemo boljom osobom samo ispunjavajući svoje želje za svjetovnim uspjehom; jednako je vjerojatno da ćemo kroz svoje promašaje, kao i kroz uspjehe razviti osobine koje su uistinu važne – kao što su mudrost, strpljenje i suosjećanje. Mi često osjećamo da je netko drugi taj koji nas čini nesretnima i prilično smo skloni zamjeranju. Ako pažljivo sagledamo situaciju, shvatit ćemo da je za našu nesretnost uvijek odgovoran naš mentalni stav. Djela drugih ljudi čine nas nesretnima samo ako im dozvolimo da u nama stimuliraju negativan odgovor. Kritika, na primjer, sa svoje strane nema moć da nam naudi; povrijeđeni smo jedino zbog našeg samoljublja. Uz samoljublje smo toliko ovisni o mišljenju i odobravanju drugih, da gubimo svoju slobodu da reagiramo i djelujemo na najkonstruktivniji način.  Ponekad osjećamo da smo nesretni zato što je netko koga volimo u nevolji. Trebamo se prisjetiti da je trenutno naša ljubav prema drugima gotovo uvijek pomiješana s vezanošću, koja je egocentričan um. Ljubav koju roditelji obično osjećaju prema svojoj djeci, na primjer, duboka je i iskrena, ali nije uvijek čista ljubav. S njom su pomiješani i osjećaji poput potrebe da zauzvrat budu voljeni i cijenjeni, uvjerenja da su njihova djeca na neki način dio njih samih, želje da se kroz svoju djecu impresionira druge i nade da će djeca na neki način ispuniti snove i ambicije svojih roditelja. Ponekad je vrlo teško razlučiti između svoje ljubavi i vezanosti za druge, ali kada budemo u stanju to razlučiti, uvidjet ćemo da je uvijek vezanost ono što uzrokuje našu patnju. Čista bezuvjetna ljubav nikada ne izaziva bol ni brigu, već samo mir i radost. Svi su problemi ljudskog društva, poput kriminala, rata, zagađenja, narkomanije, siromaštva, nepravde i neslaganja unutar obitelji, rezultat samoljublja. Misleći da su jedino ljudska bića važna i da svijet prirode postoji samo kako bi služio ljudskim željama, istrijebili