Trebali bismo kontemplirati o velikoj dobroti svih živih bića. Možemo započeti prisjećajući se dobrote svoje majke iz ovog života; zatim se, proširivanjem, možemo prisjetiti dobrote svih drugih živih bića koja su, kao što ćemo kasnije vidjeti, bila naše majke u prošlim životima. Ako ne možemo cijeniti dobrotu svoje sadašnje majke, kako ćemo ikada moći cijeniti dobrotu svih naših prijašnjih majki? Vrlo je lako zaboraviti na dobrotu svoje majke, ili ju uzeti zdravo za gotovo i prisjećati se samo onih vremena kada mislimo da nam je naštetila; stoga se trebamo detaljno prisjećati kako je naša majka bila dobra prema nama od samog početka ovoga života. U početku nam je naša majka ukazala dobrotu ponudivši nam mjesto ponovnog rođenja. Prije nego što smo bili začeti u njenoj utrobi, lutali smo s mjesta na mjesto kao bića prijelaznog stanja – bića između smrti i ponovnog rođenja – bez mjesta za odmor. Bili smo nošeni vjetrovima svoje karme, bez slobode da izaberemo gdje ćemo ići, a sva su naša poznanstva bila nestalna. Proživljavali smo veliku bol i strah, ali smo iz ovog stanja mogli ući u sigurnost majčine utrobe. Iako smo bili nezvani gost, kad je saznala da smo ušli u njenu utrobu, dopustila nam je da tu i ostanemo. Da nas je željela izbaciti mogla je to i učiniti, a mi danas ne bismo bili živi i uživali u svim svojim sadašnjim prilikama. Mi sada možemo razviti težnju za postizanjem vrhunske sreće prosvjetljenja samo zbog toga što je naša majka bila dovoljno dobra da nam dopusti da ostanemo u njenoj utrobi. Ako nas zimi, kad je vani hladno i olujno vrijeme, netko pozove u svoj topli dom i dobro nas ugosti, smatramo tu osobu izuzetno ljubaznom. Koliko je ljubaznija naša majka, koja nam je dopustila da uđemo u njeno tijelo i tamo nam ponudila tako velikodušno gostoprimstvo! Dok smo boravili u utrobi svoje majke, ona nas je pažljivo štitila, pažljivije nego što bi čuvala najdragocjeniji dragulj. U svakoj je prilici mislila o našoj sigurnosti. Savjetovala se s liječnicima, vježbala, jela posebnu hranu i hranila nas i danju i noću devet mjeseci; a također je pazila da ne napravi nešto što bi štetilo razvoju naših tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Zbog toga što se tako dobro brinula o nama, rodili smo se s normalnim i zdravim tijelom koje možemo koristiti za postizanje tolikih dobrih stvari. U vrijeme našeg rođenja naša je majka proživljavala jaku bol, ali kad nas je ugledala razveselila se više nego da joj je netko poklonio veličanstveno blago. Čak joj je i tijekom agonije poroda naše dobrostanje bilo prvo na umu. Kad smo bili novorođenče, iako smo više nalikovali žabi nego ljudskom biću, naša nas je majka nježno voljela. Bili smo potpuno bespomoćni, bespomoćniji od tek okoćenog ždrjebeta, koje barem može ustati i hraniti se odmah čim se rodi. Kao slijepi, nismo mogli identificirati svoje roditelje i nismo mogli ništa razumjeti. Ne bismo znali ni da se netko spremao da nas ubije. Nismo imali pojma što radimo. Nismo znali čak ni kada bi mokrili. Tko se brinuo i štitio tu jedva ljudsku stvar? Bila je to naša majka. Ona ju je oblačila, zibala i hranila svojim mlijekom. Otklanjala je prljavštinu sa njenog tijela bez ikakvog osjećaja gađenja. Ponekad majke ustima uklanjaju sluz iz nosa svojih beba, jer ne žele bebi svojim grubim rukama prouzročiti niti najmanju bol. Čak i kada je imala problema, naša je majka uvijek imala izraz pun ljubavi i nazivala nas slatkim imenima. Dok smo bili mali, majka nam je neprestano bila na oprezu. Da nas je čak i nakratko zaboravila, mogli smo poginuti ili se unesrećiti za čitav život. Svakog nas je dana našeg ranog djetinjstva naša majka spašavala od mnogih pogibelji i uvijek razmatrala stvari sa stanovišta naše sigurnosti i dobrostanja. Zimi bi se pobrinula da nam je toplo i da imamo dobru odjeću, čak i ako bi njoj samoj bilo hladno. Uvijek je izabirala najbolju hranu za nas, sebi ostavljajući najgoru; i radije bi sama bila bolesna nego da nas vidi bolesne. Radije bi sama umrla nego da vidi nas da umiremo. Naša se majka prirodno ponaša prema nama kao netko tko je stekao spoznaju izmjenjivanja sebe s drugima, ljubeći nas čak i više od same sebe. Ona je u stanju naše dobrostanje staviti ispred svoga, i čini to tako savršeno i spontano. Kada bi netko zaprijetio da će nas ubiti, ona bi ubojici ponudila sebe. Ona ima takvo suosjećanje prema nama. Dok smo bili mali, naša majka nije dobro spavala. Spavala je lakim snom, budeći se svakih nekoliko sati i bila na oprezu kako bi čula naš plač. Kako smo odrastali, majka nas je poučila kako jesti, piti, govoriti, sjediti i hodati. Poslala nas je u školu i poticala da činimo dobre stvari u životu. Ako danas imamo neko znanje i vještine, imamo ih uglavnom kao rezultat njezine dobrote. Kada smo malo porasli i zašli u mladenaštvo, radije smo bili u društvu svojih prijatelja i sasvim zaboravljali svoju majku. Dok smo tako uživali, činilo se kao da je naša majka prestala postojati i sjetili bismo je se samo kad smo od nje nešto trebali. Iako smo bili zaboravni i dozvoljavali sebi da se potpuno apsorbiramo u zadovoljstva koja smo uživali u društvu prijatelja, naša je majka i dalje bila stalno zaokupljena nama. Često bi postajala tjeskobna, a u kutku njenog uma uvijek je bila neka briga za nas. Imala je onu vrstu brige koju mi obično imamo jedino za same sebe. Čak i kad odrastemo i imamo svoju obitelj, naša majka ne prestaje brinuti za nas. Možda je stara i slaba, i jedva u stanju stajati na nogama, ali ipak nikad ne zaboravlja svoju djecu. 
Meditirajući na ovaj način, detaljno prizivajući dobrotu svoje majke, počet ćemo razvijati vrlo topao osjećaj ljubljenja za svoju majku. Kada imamo ovaj osjećaj ljubljenja iz dubine svog srca, trebali bismo ga proširiti i na sva druga živa bića, prisjećajući se da nam je svako pojedino od njih jednom iskazivalo istu dobrotu. Kako su sva živa bića naše majke? Pošto je nemoguće pronaći početak našeg mentalnog kontinuuma, slijedi da smo se u prošlosti rađali bezbroj puta; a ako smo se rađali bezbroj puta, morali smo imati i bezbroj majki. Gdje su sada sve te majke? One su sva živa bića koja danas žive. Bilo bi neispravno misliti da naše majke iz prethodnih života više to nisu samo zbog toga što je prošlo mnogo vremena od kada su se one zbilja skrbile za nas. Ako bi naša sadašnja majka danas umrla, bi li prestala biti našom majkom? Ne, i dalje bismo je smatrali svojom majkom i molili se za njenu sreću. Isto vrijedi i za sve naše prijašnje majke – one su umrle, ali ipak ostaju našim majkama. Mi više ne prepoznajemo jedni druge jedino zbog promjena u našem vanjskom izgledu. U svakodnevnom životu vidimo mnoga različita živa bića, ljudska i ne-ljudska. Neka smatramo prijateljima, neka neprijateljima, a većinu neznancima. Ove su razlike stvorene našim pogrešnim umovima; one nisu potvrđene valjanim umovima. 
Zbog naše promjene ponovnog rođenja ne prepoznajemo svoje bivše majke, obitelj i prijatelje pa sad zbog toga većinu živih bića smatramo stranicama a mnoge čak i neprijateljima. Ova pogrešna pojavnost i koncepcija su neznanje. Stranci i neprijatelji su samo tvorevine tog neznanja. Zapravo nema živih bića koji su nam stranci ili neprijatelji zato što su oni svi naše majke, obitelj ili bliski prijatelji. Naš pravi neprijatelj su naše zablude poput nekontrolirane želje, ili vezanosti, naše ljutnje i ljubomore, a posebno naše samoprianjajuće neznanje. Shvaćanje toga i vjera u to će nam dati veliki smisao u ovom životu i u našim bezbrojnim životima. Potom možemo meditirati o dobroti naših majki u drugim vrstama ponovnih rođenja, razmatrajući, na primjer, kako pozorno majka ptica štiti svoja jaja od opasnosti i kako zaklanja svoje mlade pod svoja krila. Kada dođe lovac, ona ne odleti ostavljajući svoje ptiće nezaštićene. Po čitav dan ona traga za hranom kako bi ih prehranila dok ne postanu dovoljno snažni da mogu napustiti gnijezdo. Bio jednom u Tibetu jedan pljačkaš koji je nožem uboo kobilu koja je u utrobi nosila ždrijebe. Njegov je nož prodro tako duboko u bok kobile da joj je rasporio maternicu i ždrijebe je izašlo kobili s boka. Dok je ugibala, majka je utrošila posljednju snagu ližući svog potomka s velikom nježnošću. Vidjevši ovo, pljačkaš je bio ispunjen žaljenjem. Zapanjio se vidjevši kako, čak i u samrtnoj boli, ova majka ima takvo suosjećanje prema svome ždrjebetu, i kako je njena jedina briga bila njegova dobrobit. Tada je prekinuo svoj nevrlinski način života, i počeo čisto slijediti duhovne putove. Svako pojedino živo biće pokazalo nam je tu istu nesebičnu brigu, savršenu dobrotu majke. Štoviše, čak i ukoliko ne smatramo druga živa bića svojim majkama, ona su nam ipak iskazala ogromnu dobrotu. Naše je tijelo, na primjer, posljedica dobrote ne samo naših roditelja, već i bezbrojnih bića koja su ga opskrbljivala hranom, smještajem i tako dalje. Zato što imamo ovo sadašnje tijelo sa ljudskim osobinama, možemo uživati sve užitke i prilike ljudskog života. Čak i jednostavni užici kao što su odlazak na šetnju ili gledanje prekrasnog zalaska sunca mogu se smatrati rezultatom dobrote nebrojenih živih bića. Sve naše vještine i sposobnosti dolaze od dobrote drugih; moralo nas se naučiti kako jesti, kako hodati, kako govoriti, i kako čitati i pisati. Čak i jezik kojim govorimo nije naš izum, već proizvod mnogih naraštaja. Bez njega se ne bismo mogli sporazumijevati s drugima, niti dijeliti njihove ideje. Ne bismo mogli čitati ovu knjigu, učiti duhovne prakse, čak niti jasno misliti. Sve pogodnosti koje uzimamo zdravo za gotovo, kao što su kuće, automobili, ceste, dućani, škole, bolnice i internet proizvedeni su isključivo dobrotom drugih. Dok putujemo autobusom ili automobilom, ceste uzimamo zdravo za gotovo, ali  mnogi su ljudi vrlo naporno radili da bi ih izgradili i napravili ih sigurnima za korištenje. Činjenica da neki od tih ljudi koji su nam pomogli možda nisu imali namjeru to uraditi je nevažna. Mi primamo dobrobit od njihovih djela, pa se s našeg stajališta tu radi o dobroti. Radije nego da se usmjeravamo na njihovu namjeru, koju u svakom slučaju ne znamo, trebali bismo se usmjeriti na praktičnu dobrobit koju primamo. Svatko tko na bilo koji način doprinosi našoj sreći i dobrostanju zaslužuje našu zahvalnost i poštovanje. Ako bismo morali vratiti sve što su nam drugi dali, ne bi nam ostalo ništa. Mogli bismo reći kako sve ove stvari nismo dobili besplatno, nego smo za njih trebali raditi. Kada odlazimo u kupovinu, moramo platiti i kada jedemo u restoranu moramo platiti. Možda koristimo automobil, ali morali smo ga kupiti, a sada moramo plaćati benzin, porez i osiguranje. Nitko nam ništa ne daje besplatno. Ali, odakle mi dobivamo taj novac? Istina je da, općenito, moramo raditi da bismo zaradili svoj novac, ali drugi su oni koji nas zapošljavaju ili kupuju našu robu, pa su tako neizravno oni ti koji nas opskrbljuju novcem. Štoviše, razlog iz kojega možemo obavljati neki određeni posao jest taj što smo od drugih primili nužnu obuku ili obrazovanje. Gdje god pogledamo, pronalazimo samo dobrotu drugih. Svi smo međusobno povezani u mrežu dobrote iz koje se nemoguće izdvojiti. Sve što imamo i sve u čemu uživamo, uključujući i sam svoj život, dugujemo dobroti drugih. U stvari, sva sreća koja postoji na svijetu proizlazi kao rezultat dobrote drugih. Naš duhovni razvoj i čista sreća punog prosvjetljenja također ovise o dobroti živih bića. Naša prilika da čitamo, promišljamo i meditiramo o duhovnim učenjima u potpunosti ovisi o dobroti drugih. Štoviše, kako je kasnije objašnjeno, bez živih bića kojima bismo davali, koja bi iskušavala naše strpljenje ili prema kojima bismo razvijali suosjećanje, nikada ne bismo mogli razviti vrlinske osobine potrebne za postizanje prosvjetljenja. Ukratko, druge trebamo za svoje fizičko, emotivno i duhovno dobrostanje. Bez drugih, mi smo ništa. Naš osjećaj da smo otok, neovini, samodostatni pojedinac, nema veze sa stvarnošću. Bliže je istini zamisliti sebe kao stanicu u ogromnom tijelu života, zasebnu, a opet intimno povezanu sa svim živim bićima. Ne možemo postojati bez drugih, a na njih zauzvrat utječe sve što mi činimo. Ideja da je moguće osigurati vlastito dobrostanje istovremeno zanemarujući dobrostanje drugih, ili čak nauštrb njihovog dobrostanja, potpuno je nerealna. Promišljanjem nebrojenih načina na koje nam drugi pomažu, trebali bismo razviti čvrstu odluku: „Moram ljubiti sva živa bića zato što su tako dobra prema meni.” Na osnovi ove odluke razvijamo osjećaj ljubljenja – osjećaj da su sva živa bića važna, i da su njihova sreća i sloboda također važne. Pokušajmo svoj um jednousmjereno stopiti s tim osjećajem i održati ga koliko god možemo, ne zaboravljajući ga. Kada ustanemo iz meditacije, pokušajmo održati taj um ljubavi, tako da kad god nekoga sretnemo, ili ga se prisjetimo, prirodno mislimo: „Ova osoba je važna, sreća i sloboda ove osobe su važne.” Na ovaj način ćemo ostvariti napredak u svojoj praksi ljubljenja živih bića.