Za vrijeme meditacijske pauze, trebamo kontinuirano zadržati svoj osjećaj suosjećanja za sva živa bića. Kad god nekoga sretnemo, trebali bismo se prisjetiti da ta osoba pati i prema njoj razviti suosjećanje. Tada će i sam pogled na neko živo biće biti poput pronalaska rijetkog i dragocjenog blaga. To je zbog toga što je suosjećanje koje doživljavamo u susretu s drugima vrhunsko unutarnje blago koje je neiscrpan izvor dobrobiti za nas, i u ovom, i u budućim životima. Kao što je ranije spomenuto, vanjsko nam bogatstvo ne može pomoći u budućim životima, a nije sigurno da će nam donijeti sreću čak ni u ovome životu jer je ono često uzrok mnogih tjeskoba, a može nam čak i ugroziti život. Bogate osobe imaju određene brige koje siromašni ljudi nikada nemaju; na primjer, često brinu zbog lopova, ulaganja i kamata i zbog gubitka novca i društvenog položaja. To je za njih teško breme.  Dok većina ljudi može slobodno izaći gdje i kad god to zaželi, mnogi bogati i slavni ljudi trebaju tjelesne čuvare, i mogu čak i strepiti od otmice. Bogate osobe imaju malo slobode, ili neovisnosti, i nikad se ne mogu potpuno opustiti. Što smo na višem svjetovnom položaju, to je dulji pad; sigurnije je biti bliže dnu. Bez obzira na to koliko imali uspjeha u poboljšavanju svojih vanjskih uvjeta, oni nam nikada neće moći donijeti čistu sreću, niti pružiti pravu zaštitu od patnje. Istinska se sreća ne može naći u ovom nečistom svijetu. Umjesto da nastojimo steći vanjsko bogatstvo, bilo bi daleko bolje kad bismo tragali za unutarnjim bogatstvom suosjećanja i mudrosti, jer nas ono, za razliku od vanjskog bogatstva, nikada neće iznevjeriti i zasigurno će nam donijeti mir i sreću koju želimo.  Ako smo vješti, prijatelji nam mogu biti poput škrinja s blagom, iz kojih možemo doći do dragocjenog blaga ljubavi, suosjećanja, strpljenja i tako dalje. Međutim, da bi naši prijatelji mogli funkcionirati na taj način, naša ljubav prema njima mora biti slobodna od vezanosti. Ako je naša ljubav prema prijateljima pomiješana s jakom vezanošću, ta će ljubav biti uvjetovana time da se oni ponašaju na način koji je nama ugodan, i čim naprave nešto s čim se ne slažemo, naša se naklonost prema njima može pretvoriti u ljutnju. U stvari su najčešći objekti naše ljutnje naši prijatelji, a ne neprijatelji ili neznanci!
Ako se često ljutimo na svoje prijatelje, pretvaramo ih u mare. Mara, ili ometajući demon, je netko ili nešto što se upliće u našu duhovnu praksu. Nitko nije mara sam po sebi, ali ako dopustimo ljudima da u nama potiču zabludne umove poput ljutnje, snažne vezanosti ili samoljublja, pretvaramo ih u mare za nas. Mara ne mora imati rogove i zastrašujuć izraz; netko tko nam se čini kao dobar prijatelj, tko nam laska i navodi nas na besmislene aktivnosti, može biti veća prepreka našoj duhovnoj praksi. Jesu li naši prijatelji škrinje s blagom ili mare u potpunosti ovisi o nama; ako na vješt način prakticiramo Dharmu oni mogu biti poput neprocjenjivih dragulja, ali ako se često ljutimo na njih, oni mogu postati mare. Da negdje nađemo zakopanu škrinju s blagom ili dobijemo veliku svotu novaca, bili bismo oduševljeni i smatrali bismo se vrlo sretnima. Međutim, ako razmotrimo varljivost vanjskog bogatstva i nadmoć unutarnjeg blaga vrline, koliko bismo se tek sretnijima trebali osjećati svaki put kada sretnemo neko drugo živo biće, potencijalni izvor beskrajnog unutarnjeg bogatstva? Za iskrenog, suosjećajnog praktičara, već je i samo vidjeti druga živa bića, razgovarati s njima ili puko razmišljati o njima nalik pronalasku zakopanog blaga. Svi njegovi susreti s drugima služe za poboljšanje suosjećanja, a čak i svakodnevne aktivnosti, poput kupovine ili razgovora s prijateljima, postaju uzroci prosvjetljenja. 
Suosjećanje i mudrost su najuzvišeniji od svih vrlinskih umova. Suosjećanje pročišćava naš um, a kad je naš um čist, njegovi objekti također postaju čisti. Postoje mnogi slučajevi duhovnih praktičara koji su razvijanjem snažnog suosjećanja pročistili svoje umove od negativnosti koje su dugo vremena kočile njihov duhovni napredak. Na primjer, Asanga, veliki budistički učenjak koji je živio u Indiji u petom stoljeću naše ere, meditirao je u zabačenoj planinskoj pećini kako bi dobio viziju Buddhe Maitreye. Nakon dvanaest godina, to mu još uvijek nije polazilo za rukom i on je, obeshrabrivši se, napustio svoje povlačenje. Spuštajući se s planine, naišao je na starog psa koji je ležao nasred puta. Tijelo psa je bilo puno rana koje su izjedali crvi, i činilo se da ugiba. Taj je prizor potakao u Asangi silan osjećaj suosjećanja za sva živa bića zarobljena u samsari. Dok je brižljivo uklanjao crve iz umirućeg psa, iznenada mu se pojavio Buddha Maitreya. Maitreya mu je objasnio da je od početka njegovog povlačenja bio uz njega ali ga, zbog nečistoća u svom umu, Asanga nije mogao vidjeti. Upravo je Asangino izuzetno suosjećanje bilo ono što je konačno pročistilo karmičke zapreke koje su ga priječile da ugleda Maitreyu. U stvarnosti je pas čitavo vrijeme bio emanacija Buddhe Maitreye – Maitreya se emanirao kao pas koji pati kako bi izazvao Asangino suosjećanje. Iz ovoga se može vidjeti da se Buddhe očituju na mnogo različitih načina kako bi pomogli živim bićima. Svatko tko umre s umom čistog suosjećanja zasigurno će se roditi u Čistoj zemlji, gdje nikada više neće morati proživljavati patnje samsare. Glavna je želja Bodhisattve Geshe Chekhawe bila da se ponovno rodi u paklu, kako bi mogao pomoći bićima koja tamo pate. Međutim, dok je ležao na samrtnoj postelji, imao je viziju Čiste zemlje i shvatio je da se njegova želja neće ostvariti. Umjesto da se rodi u paklu, on nije imao izbora nego da ode u Čistu zemlju! Njegovo suosjećanje je toliko pročistilo njegov um da sa stanovišta njegovog iskustva nečisti objekti, poput područja pakla, više nisu postojali – za njega je sve bilo čisto. Međutim, iako se Geshe Chekawa ponovno rodio u Čistoj zemlji, mogao je pomagati živim bićima putem svojih emanacija. Možda nam je teško povjerovati u ove priče, ali to je zato što ne razumijemo odnos između našeg uma i njegovih objekata. Kao što je Milarepa rekao, naš um i njegovi objekti su zapravo iste prirode, ali uslijed neznanja mi vjerujemo da su zasebnih priroda. Mi osjećamo da svijet postoji „tamo vani”, neovisno o umu koji ga percipira; ali su, u stvarnosti, objekti u potpunosti ovisni o umu koji ih percipira. Ovaj nečisti svijet koji sada proživljavamo postoji jedino u odnosu prema našem nečistom umu. Jednom kada kroz uvježbavanje u zamjeni sebe s drugima, u suosjećanju i tako dalje, u potpunosti pročistimo svoj um, ovaj će nečisti svijet nestati, a mi ćemo percipirati novi, čisti svijet. Naš osjećaj da stvari postoje odvojeno od našeg uma, sa svojim fiksno određenim, inherentnim prirodama, dolazi iz našeg samoprianjajućeg neznanja. Kad budemo razumjeli istinsku prirodu stvari, vidjet ćemo da je naš svijet poput sna, utoliko što sve postoji samo kao puka pojavnost umu. Spoznat ćemo da možemo promijeniti svoj svijet jednostavno mijenjajući svoj um i da, ako želimo biti slobodni od patnji, sve što moramo učiniti jest pročistiti vlastiti um. Nakon što pročistimo svoj um, bit ćemo u položaju da ispunimo svoju suosjećajnu želju tako što ćemo pokazati drugima kako da urade to isto. Razmatrajući sve ove dobrobiti suosjećanja, trebali bismo odlučiti iskoristiti svaku priliku da ga razvijemo. Najvažnije je učenja o suosjećanju i  mudrosti primjeniti u praksu, i radi sebe i radi drugih, inače će ona za nas ostati samo prazne riječi. Priroda i funkcije mudrosti su objašnjene u dijelu o obuci u višoj mudrosti u poglavlju Smisleni objekti. Čisto je suosjećanje um kojemu je patnja drugih nepodnošljiva, ali ono nas ne čini potištenima. Ono nam u stvari daje silnu energiju da radimo za druge i da zbog njih dovršimo duhovni put. Ono uništava našu samodopadnost i onemogućava da se zadovoljimo površnom srećom udovoljavanja našim svjetovnim željama, donoseći umjesto toga duboki unutarnji mir kojega ne može poremetiti promjena okolnosti. U umu punom suosjećanja ne mogu se javiti snažne zablude. Ako ne razvijamo zablude, same vanjske okolnosti nemaju moć da nas uznemire; tako je naš um, kad njime vlada suosjećanje, uvijek spokojan. Ovo je iskustvo svih onih koji su razvili svoje suosjećanje u veće od ograničenog, kakvog obično osjećamo prema onima s kojima smo bliski, u nesebično suosjećanje prema svim živim bićima. Razvijati suosjećanje i mudrost i, kad god je moguće, pomagati onima kojima je pomoć potrebna, istinski je smisao ljudskog života. Uvećavanjem suosjećanja približavamo se prosvjetljenju i ispunjenju svojih najdubljih želja. Kako su dobra živa bića što djeluju kao objekti našeg suosjećanja. Kako su dragocjena! Kada više ne bi bilo bića koja pate i kojima bismo pomagali, Buddhe bi ih za nas morale emanirati! Dapače, ako razmotrimo priču o Maitreyi i Asangi, vidjet ćemo da ne možemo zasigurno znati jesu li oni koji nam sada pokušavaju pomoći zapravo emanacije Buddha, očitovane samo za naše dobro. Pokazatelj da smo ovladali meditacijama o ljubljenju drugih i suosjećanju je taj da se, kad god nekoga sretnemo, čak i one koji nam čine zlo, iskreno osjećamo kao da smo pronašli rijetko i dragocjeno blago.