Tiha je zimska večer. Sve oko mene prepuno je prekrasnih srebrenih pahuljica.

Sjedim sama i razmišljam. Trebam napisati zadaću za sutra, pospremiti sobu... Pogled mi padne na vedro nebo. Odozgo mi se smiješe zvjezdice. Vidim Danicu, Malog i Velikog Medvjeda i sve ostale zvijezde.

Mašta me ponese visoko gore, k njima. Ja sam najsitnija među njima.

Još nemam sjaja kao moje sestrice ali srce mi je prepuno želje da i ja, baš kao i one obasjavam modre rijeke, zelena brda, plavo more, planine. Lijepo se ogledavati u bistroj jezerskoj vodi. Putujem s kraja na kraj neba i promatram. Na jednom mjestu ugledam pastira u mrkloj noći, ne vidi put, a mora se vratiti kući. Odmah moji obrazi jače zasjaje da mu olakšaju povratak. Na drugom kraju puta ugledam majku kako čeka svoje djetešce na povratku iz škole. Požurim se da i njegov put malo obasjam da bi i on što prije stigao kući. Činim samo dobra djela, baš kao i ostale sjajne zvjezdice, i moj dobri otac Mjesec, ali nakon mnogih mojih lutanja i putovanja nebeskim plavetnilom, moje srce nije tako ozareno kao na početku. Moj sjaj polako se gasi, svakim danom sve više. Polako tonem, propadam, zovem u pomoć, ali uzalud. Nitko se ne obazire.

Sve više i više se približavam tlu koje sam prije sa tolikom čežnjom promatrala iz visine.

Odjednom, tup, udarac, strahovit potres, pad iz visine, i ja se trgnem iz razmišljanja.

Ipak sam tu, dole, čekaju me  zadaci za sutra.........