- Nego, danas sam bio u redakciji i tamo me čekalo nekoliko pisama sa pitanjima i oduševljenjima čitaoca. Mislio sam da odgovorim na njih sam, ali pošto su to bila pitanja za tebe, hajde da igramo igru dalje.

- Ok. Slažem se. Pitaj.

- "Tko koga gleda i tko koga vidi? I da li onaj što gleda vidi zaista? I da li je onaj što gleda zaista vidio sve? Ili samo misli/osjeća da je to sve? Da li je i Ambis i Ništa iluzija, projekcija ili konačna istina ili idemo dalje u istraživanje?

I da li to SVE gleda u NIŠTA?

I da li to PUNINA gleda u AMBIS?

I da li to SVJETLO gleda u TAMU?

I ako NIŠTA gleda u NIŠTA, AMBIS u AMBIS, TAMA u TAMU, gdje su SVE, PUNINA i SVJETLO? Ako

su SVE, SVJETLO i PUNINA samo iluzija, nema razloga da to ne budu i NIŠTA, AMBIS i TAMA.

I dalje mi treba SOUL, meni treba, da se orjentišem, ona je moj kompas." To je bilo pitanje jedne čitateljke. - pročitao sam joj pismo koje mi je poslala.

Nasmijala se.

- Zanimljiva pitanja.

- Da. Nisam znao što da odgovorim. Svako pitanje je besmisleno sa jedne strane, a s druge veoma smisleno. Stoga sam htio da pričamo i da ti odgovoriš na ta pitanja.

- Da, pitana jesu smiješna, ali moraš da primjetiš ono u pozadini. Ne odgovaraš na njena pitanja, jer pitanja nastaju samo kao odraz nje. Jesi primjetio ono bitno u tom pismu?

- Da. MENI TREBA, DA SE orijentišem, ona je moj...

- Da. I?

- Strah od prepuštanja, strah od gubitka sebe koje poznaje. Zbunjenost uma koji ne zna kako da se postavi ispred zagonetke koju je sam smislio i sada u nju upada.

- No, dobro. Idemo jedno po jedno. - nasmiješila se i krenula.

- "Tko koga gleda i tko koga vidi?"

Niko ne gleda nikog, niti iko ikog vidi. No, u početku postoji zasebno ja koje još uvijek ima osjećaj odvojenosti i tzv. individualnosti. A to ja nosi cijelu prošlost u vidu sjećanja koje ima. I na osnovu toga ta tzv. individualnost koju u sebi osjećaš stoji nasuprot Ambisa, nasuprot Praznine, nasuprot Ništa. Misaono - emotivivni koncept ti daje dojam da si ti individua, i dok je on prisutan i dok se njega držiš ti zuriš u datost, usud, Ambis. Sve dok postoji ta individualnost ona ti je prepreka da vidiš. Kada smogneš dovoljno hrabrosti da se prepustiš onom što vidiš, znaćeš ko u koga gleda.

- "I da li onaj što gleda vidi zaista?"

Onaj koji gleda, ako misliš na istinsko biće ne vidi. Ono ZNA. Ta riječ "zna" najbliža je pitanju koje pitaš. Ali ni to nije prava riječ. Stvar je u tome, da um koji je odvojeni dio stvarnosti kao mjehur od sapunice je strano tijelo u Ambisu, Apsolutu. Biće je sam Apsolut. Biće je Ambis, Praznina, Ništa.

- "I da li je onaj što gleda zaista vidio sve?"

Nema šta da vidi. Onaj koji gleda, zna da je on početak i kraj. Alfa i Omega. U momentu dok gleda i dok se ima tzv. "individualnost" ti imaš dojam da postoji nešto, jer to nešto stvara tvoj um na osnovu sjećanja, proživljenih iskustava, prošlosti, želja.. itd.. itd.. U momentu kada se Ambis, ili ti Praznina razotkrije ispred tebe, kada skužiš da ona zuri u tebi, dolazi do prepoznavanja i gubljenja tzv. "individualnosti". Desi se stapanje. Tada zasebnost i sve što je ta zasebnost mislila da ima i postoji, nestaje u potpunosti. Ti se stapaš sa Apsolutom, na neki način. Iako nikada nisi ni bila odvojena. No, zbog riječi koji su prepreka, ovo moraš da osjetiš koliko možeš i biće ti malo jasnije.

- "Ili samo misli/osjeća da je to sve? Da li je i Ambis i Ništa iluzija, projekcija ili konačna istina ili idemo dalje u istraživanje?"

Um smišlja pitanja i odgovore. - nasmijali smo se. - Sve je projekcija Bića, ili Apsoluta. Sve. No, igre radi, Ono to ne zna. Sav rad dovodi te do toga, da ništa izvan tebe ne postoji. Ništa izvan Apsoluta nije stvarno. Ali je, opet zbog igre, ono smislilo pravila.. hahahaha... da tako kažem i po kojima igra. U stvarnosti, nema ni Ambisa, ni Ništa, ni Iluzije, ni Stvarnosti. Postoji samo stanje svjesti. Konačna istina nije ono što ljudski um smatra istinom. Ona je konačna zajebancija. Konačni vic. Naravno, kada bi to Što Jeste, moglo da to tako shvati. No, informacije radi, postoji rad i dalje.

- "I da li to SVE gleda u NIŠTA? I da li to PUNINA gleda u AMBIS? I da li to SVJETLO gleda u TAMU?"

Na sve je odgovor DA. Prvo, na toj razini odakle pokušavaš postaviti pitanje, ono je potpuno apsurdno i ne znači ništa. To je sve razina uma u iluziji koje pita pitanje. Zbog toga kažem da je pitanje apsurdno, tj. da ne kažem da je besmisleno. Um ne može shvatiti i zato pita besmisleno pitanje. Na osnovu prošlosti i svega ostalog što sam gore nabrojala, um gradi konstrukcije, koncepte iz kojih hoće da spozna stvarnost. Ali to nije moguće.

Najčistiji odgovor bi bio ovo: Niti je SVE, niti je NIŠTA. Niti je PUNINA, niti je PRAZNINA. Niti je SVJETLO niti je TAMA.

- "I ako NIŠTA gleda u NIŠTA, AMBIS u AMBIS, TAMA u TAMU, gdje su SVE, PUNINA i SVJETLO? Ako su SVE, SVJETLO i PUNINA samo iluzija, nema razloga da to ne budu i NIŠTA, AMBIS i TAMA."

Ništa ne gleda u ništa jer ništa ne postoji. Ambis ne gleda u ambis, jer ambis ne postoji, tama ne gleda u tamu jer tama ne postoji. Pošto nema suprotnosti ne može postojati ni SVE, PUNINA ni SVJETLO. I baš zbog toga nema ni NIŠTA, ni AMBISA, ni TAME, ni SVJETLA, ni SVEGA, ni PUNINE.. niti onog koji pita, niti onog koji odgovara.

Um ostaje zbunjen, sam sa sobom dok sam sebe ne sagori. U tom sagorjevanju ostane ostvarnost. I desi se da TI zuriš u AMBIS, i AMBIS zuri u TEBE. Tada se desi nešto što bi opisali kao APSORBIRANJE U SEBI. Ili kao što bi to opisali religiozni tragaoci, Ti se Apsorbuješ u Boga, Postojanje, Ništa, Ambis, Sve, Svjetlo, Tamu.. itd.. itd..

Sve su to samo imena za stvarnost. Ali mi prosto ne shvatamo da su to imena i da ne znače ništa. Zbog toga, ono što je tragocu potrebno jeste NEUSTRAŠIVOST.

Prvo, nema što da izgubi.

Drugo, ono što on jeste, sve jeste.

Treće, moraš se prepustiti vođstvu svog višeg JA, Majstoru, Bogu ili čemu već.

- I posljednje, koje nije pitanje, ali.. "I dalje mi treba SOUL, meni treba, da se orjentišem, ona je moj kompas."

Ne treba tebi kompas, već tvom umu, egu. On treba kompas. Jer se osjeća izgubljenim i ugroženim. Ono što možeš učiniti jeste, ZURI u svoj ego, bez očekivanja. Direktno i smjelo. Zuri u sve ispred tebe, dok ti se samo ne razotkrije. I ne prekidaj dok ti se Stvarnost (koja je samo riječ) ne razotkrije sama od sebe. Budi SMJELA, HRABRA da zuriš bez očekivanja, i sve će da ti se razotkrije samo od sebe. Jer sve žudi da se razotkrije samo što nema nikog ko bi ti htio.