Između mene i njega nije bilo ničeg. Zurio sam u tamu bez oblika, ili mi se samo činilo? Ili je ona zurila u mene. Ja - Tama, Tama - Ja.

Ko u koga gleda?

Otvorih oči i pogledah u Tamu ispred sebe. Ničeg nije bilo. Nju nisam našao. Zurio sam širom otvorenih očiju, ni sam ne znam koliko dugo.

Jel Ništa bilo centimetar od očiju, ili svjetlosne godine daleko?

Jel Ništa ima centar?

Jesam li ja Ništa?

Ili je Ništa ja?

Iako sam vidio Ništa, misano-emotivni proces je i dalje postojao, ali nikako nisam mogao naći tijelo, glavu, um u kojem se sve to odvijalo.

Zurio sam divljački očekujući da Ambis ispred mene se umilostivi, da mi odgovori, bilo šta. Negdje u pozadini primjetih strah kako se pomalja.

Jesam li lud?

Što se zbiva?

Hladnoća Tame me obuzimala. Uskraćivala mi dah. Svaki udah značio je da sam živ, da ipak postojim. Svaka misao me potvrđivala i davala mi lažnu nadu da je sve OK.

NIJE NIŠTA OK.. - vrisnuo sam u Tami, očajnički tražeći način da se probudim iz noćne more u koju sam upao.

 

Sada dok ovo pišem, dragi čitaoče, znam da će ti biti teško i zamisliti što se zbivalo. Teško je rječima iskazati odsustvo rjeći.

Hm.. zamisli da si u najgoroj noćnoj mori. Da ne osjećaš ništa, nema ništa, sve je negostoljubljiva tama oko tebe, ali misli koje ti govore da li to sanjaš, emocija koju osjećaš daje ti dojam da si živ zarobljen u tom paklu tame oko sebe. Ali ne možeš da učiniš ništa. U potpunoj milosti i nemilosti si te tame koja te okružuje. E sada, samo zamisli, kako si se osjećao, i baš tako osjećao sam se i ja.

 

Sjetih se riječi Bhairavii, da pažnju usmjerim na JA.

I pokušah.

I još jednom pokušah.. i još mnogo puta, ali ne nađoh JA.

Obuzela me je panika, strah je bio toliko stvaran da sam ga mogao sjeći nožem. Ali nekako u sebi, negdje u dubinama sebe, skriveno iza silne gromade straha, tinjao je osjećaj da je sve u redu. I što sam više obraćao pažnju na njega, postajao je sve jači i jači.

"Šta bi dao dohovnom tragaocu kada bi mu mogao nešto dati?" - upitali su jednom Majstora.

"Neustrašivost. Samo to mu je potrebno." - proletilo mi je kroz um kao iskra tog osjećaja da je sve u redu.

Nisam imao što da izgubim. Ako sam mrtav, mrtav sam. Ako nisam, onda da se suočim sa tim, što god to bilo.

Iako je strah i dalje urlao u meni, potrudio sam se da smjelije pogledam u Tamu Tame. U to Ništa, u taj Ambis koji je stajao ispred mene, kao usud usuda.

 

I sada me prođe jeza kada se sjetim toga. Ali to više nije neugodna jeza. To je ekstaza u kojoj jedva čekam da se spojim ponovo sa tom Tamom, izvan oblika. Potpunim uništenjem svega što postoji i mene samog.

 

Zurio sam u Ambis ispred mene, kao da mi je to zadnje što ću učiniti u svom životu. Sam. Kao jedina iskra koja postoji nasuprot Ambisa.

I u njemu se desio pokret. Vidio sam svoj život kao ništa, koje se trudilo tu prazninu da ispuni sadržajem koji me definiše, daje mi svrhu, sigurnost. Koji mi daje osjećaj da živim i da jesam kao ljudsko biće. Sav moj život je prolazio. I osjetio sam žalost, strah i tugu.

BOJIM SE, MAJKO.... - dreknuo sam iz svega glasa.

I odjek se nije čuo. Ambis ga je progutao. Odjek se utopio, stopio sa Ambisom, Tamom tame.

Zurio sam i dalje. I opet sam samcat nasuprot Toga.

Zurio sam.. i zurio.. i nestao je misaoni tok.. i nestale su emocije.. ostalo je samo zurenje, kao odjek mene koji je bio, koji je nekada živio. No, nestalo je žalosti, usamljenosti, tuge..

Zurio sam kao nikad do tada. I odjednom..

AMBIS ZURI U MENE.

Šok koji se zbio u posljednim atomima moje lažne individualnosti, bljesnuo je kao zvijezda padalica i ugasio se.

AMBIS JE ZURIO.

 

Udah je bio silovit. Izletio sam iz kreveta ne znajući gdje se nalazim. Ne znajući ko sam ni šta sam. Trebalo mi je par minuta da dođem "sebi". Oko mene je bilo četvero ljudi. Nisam znao nikog sem nje. Pogledao sam je, i u njenim očima vidio sebe. Samo je moj lik bio različit. Pogledao sam u ostale, iako ih nisam znao. U svim očima i dalje sam bio JA. Ali ovaj put to JA nije bilo JA koje sam znao. Ovo sam uslovno nazvao JA. Ne poznajem precizniju riječ od te s kojim bih imenovao TO.

Okrenuh se prema Njoj.

- Dobro došao nazad, JivanMukto.

Ćutao sam.

Ćutali su.

Ćutali smo.

I ponovo ĆUTAO SAM.

Iako je u sobi bilo četri tijela, bio sam SAM. Odiuvijek sam i bio SAM, samo to nisam smio da vidim, sagledam i prihvatim.

- Ko ste vi? Mislim na vaša tijela...

- hahahaha.. - zvonki smijeh ispunio je sobu. - Slobodno budi to što jesi, Mukto. Oni su moji poznanici. Ja sam ih dovela ovamo.

Geldao sam u njih.

- Oni Jesu.

- Da Jesu. Zato ti i kažem da budeš to što i ti Jesi.

- Koliko sam dugo bio .... - nisam znao kako da dovršim.

- ... tamo gdje si bio? - dovršila je ona. - Pet dana.

Sjeo sam na fotelju, pošto sam osjećao malaksavost u udovima.

- Odmori se Mukto, povrati snagu nazad. - Ova trojica su mi prišla i pomogla da ustanem i odveli me do kreveta.

Zaspao sam, ali to više nije bio san na kakav smo navikli.. Ja sam bio Budan. Tijelo je spavalo. Um je spavao, ali ne i Ja.

 

Mjesec dana je prošto od tog događaja. Život se vratio u normalu, barem na površini. Unutra Ja sam Ja. To Ja se pojavljivalo s vremena na vrijeme u toku dana. Bilo tu, samo od sebe, i odlazilo kada me povuče svakodnevica.

 

Sjedili smo u Reneu, ispijajući topli čaj i gledajući jedno u drugo.

- Svi su mrtvi, Bhairavii.. svi.

- Da na svojoj površini, ali ono što ih čini ne može biti mrtvo.

- Znam.

***nastavak sljedi***