- I? - upitno me gleda Ivan. - Što si odlučio?

   - Ništa još nisam odlučio - odgovaram.

   - Ah, tako - kaže on. - Još se dvoumiš. Zna li Ema o čemu razmišljaš?

   - Ne zna.

   - To sam i mislio.

   Sjedimo za šankom, u lokalu na obali koji obojica volimo i u kojem smo se već nebrojeno puta sastali na piću. Oko nas je žamor, dim, lokal je gotovo pun: vani pada dosadna sitna kišica i mnogi su se samo zbog toga sklonili u prijatnu toplinu lokala. Više iz želje za toplinom, a manje za pićem. Sjedimo za šankom, ali iz navike pratimo što se događa iza naših leđa, tko ulazi, tko odlazi, bilježimo sve promjene: to je jače od nas. U ranoj smo mladost voljeli gužvu, potući se, napraviti rusvaj oko sebe, pa čak i sada, kad smo zreli trideset i petogodišnjaci, zadržali smo neke navike iz onih davnih dana, iako ne očekujemo nikakvu gužvu i već se čitavu vječnost nismo ni sa kim potukli. Jedna od tih navika je uvijek znati što se događa u našoj blizini.

   - Jesi li me zvao da ti pomognem odlučiti? - pita me Ivan, gledajući me mrkim pogledom preko ruba čaše.

   - Ne moraš se bojati - umirujem ga. - Kad vrijeme bude sazrelo, sam ću donijeti odluku.

   - Pa zašto si me zvao?

   - Da razgovaramo - odgovorim i već mi pomalo krivo što sam ga uznemirio svojom potrebom za razgovorom. - Samo da razgovaramo. I popijemo koju.

   - Sad govoriš mojim jezikom - smije se on. - Znaš, malo sam se uplašio, pomislio sam da očekuješ odgovor od mene. A siguran sam kako znaš da jedino ti možeš pronaći pravi odgovor. Odgovor koji će zadovoljiti i tebe i Emu.

   Ema je moja žena i Ivan je poznaje toliko dugo koliko i ja. Upoznao sam ih u samom početku poznanstva Eme i mene, kad još nisam ni slutio do čega će dovesti poznanstvom sa mladom i lijepom nastavnicom, koju sam izvodio svaku večer i za koju sam sve više postajao zagrijan.

  

   Bilo je ljeto, prije deset godina, kad sam je upoznao, gotovo je srušivši na ulici: toliko smo se snažno sudarili. Na sve sam joj se načine pokušao ispričati zbog svoje nespretnosti, dok ta lijepa, visoka, djevojka nije prasnula u prštavi smijeh. Otišli smo na piće i tako je počelo.

   Doznao sam da se zove Ema, da su joj svega dvadeset i dvije, upravo se zaposlila u školi kao nastavnica: njen prvi posao, zbog kojeg je bila jako uzbuđena. Nije mi djelovala poput nastavnice: njena je napadna ljepota u meni prizivala nešto drugo, ali Ema je bila stopostotna suprotnost mojim fantazijama: mirna  i tiha, ne obraćajući previše pažnje na svoju raskošnu ljepotu, što nikako nisam mogao shvatiti. Jedno sam vrijeme čak bio uvjeren kako glumi, ali nije glumila. Sjećam se, kako sam joj jednog poslijepodneva, vrućeg, bilo je ljeto, dok smo uz more pili hladno pivo na terasi hotela, rekao:

   - Toliko si jebeno prekrasna, a uopće ne obraćaš pažnju na svoju raskošnu ljepotu.

   - Nemoj psovati - bio je njen odgovor. - Moraš li u svakom trenutku svoga života biti pomorac?

   - Da sam ja lijep poput tebe - rekao sam joj, primivši je za ruke dugih prstiju - i da imam takvo prekrasno tijelo, svukao bih se do gola i tako gol pretrčao preko čitavog jebenog Korza.

   - Eto, ponovo nepotrebna psovka - bio je njen komentar.

 

   Zaljubio sam se. Neprekidno sam je želio. I kad sam otišao ploviti, zvao sam je iz svake luke i vodio duge razgovore sa njom, pune čežnje. Nekako sam odolijevao jednu, dvije, tri, godine, a onda je Ema počela govoriti o vjenčanju, uostalom poput svih žena. Drugo nisam ni očekivao. I o tome, kako bih trebao prestati ploviti, smiriti se, približavam se tridesetoj, dosta je mora i brodova i neodgovornog života.

   Uspio sam se othrvati još pune dvije godine, ali jedne me večeri, dok smo sjedili u lokalu upravo završivši sa večerom, pritisla uza zid. Nisam mogao izbjeći onome što je slijedilo.

   - Ne misliš li, da je došlo vrijeme za promjenu? - reče uz desert, palačinke sa čokoladom, koje je obožavala i koje joj nisu ni malo kvarile besprijekornu vitkost.

   - Kakvu promjenu? - glumio sam, naravno, iako sam sasvim dobro znao o kakvoj je promjeni riječ.

   - Već se punih pet godina poznajemo - reče ona i pogleda me preko zapaljenih svijeća pravo u oči. - Čitavo sam ti to vrijeme bila vjerna, baš kao da sam ti žena...

   - Ah! - ote mi se iz grudiju.

   - Baš tako! Ah! - reče ona. - Odluči se. Ili more ili ja! Meni je dosta. Dvadeset i sedam mi je. Tebi trideset. Ako se sad ne uzmemo, nećemo nikad, to mi je jasno. Zato ću sada lijepo ustati i otići svojoj kući, a ti svojoj. Dobro si čuo: svatko svojoj kući! Razmisli do slijedeće subote. Ukoliko je odgovor potvrdan, zovi me. U suprotnom, nemoj se truditi ni toliko.

   - Zar tako? - upitam zatečen, potpuno iznenađen.

   - Nikako drugačije! - odbrusi ona ustane i krene onim svojim dugim lelujavim hodom, a svi je muškarci gledali sa požudom.

   Napio sam se te noći i nastavio piti još dva dana, a zatim nisam više mogao piti, pa sam ležao, ležao, ležao, a njena mi slika treperila neprestano u daljini, obavijena maglom, nedostižna i na kraju, u petak, priznajem, nisam više mogao izdržati bez nje i predao sam se.

   Okrenuo sam njen broj i kad mi njen glas zazvoni u uhu, olakšanje me preplavi: nisam je izgubio, još je moja. U tom sam trenutku bio siguran, kako sam pravilno odlučio.

 

   Tri je godine sve besprijekorno štimalo: ljubav je cvjetala, nekako sam se privikao na jednoličan posao u uredu: zaposlio sam se u agenciji za ukrcavanje pomoraca. Nije mi bilo previše dosadno: tu sam sretao svoje bivše kolege i uvijek doznavao svježe novosti, stojeći sa njima sate uz neki od mnogobrojnih šankova u gradu, prisjećajući se ovoga ili onoga, ove ili one zgode: toliko se toga na plovidbama događalo: nove zemlje, novi ljudi, novi događaji, svaki dan nešto novo, uzbudljivo, neponovljivo…

   Ema je gunđala zbog tih navika, ali ne previše, a kad nam se nakon dvije godine braka rodila djevojčica, oboje smo procvjetali. Živjeli smo poput ostali bračnih parova, družeći se malo, posjećujući uvijek isti krug ljudi i to me počelo izjedati. Žudio sam za širokim horizontom, a da toga pravo nisam ni bio svjestan.

   Ima već punu godinu dana, kako osjećam nemir, dubok nemir u utrobi. Prilikom jutarnjeg ustajanja, ne idem prvo pogledati kći kako mirno spava, što sam prije obavezno činio, već odlazim na balkon i gledam more, podižem glavu i njuškam vjetar i osjećam nemir, tjeskobu.

   Prije mjesec dana, baš u jedno takvo jutro, odjednom shvatim što mi je, zbog čega taj nemir. Jednostavno, nesretan sam. Ako takvo stanje može biti jednostavno. Nedostaje mi more. Pokušao sam , ali ne ide. Nedostaje mi more svakoga dana. Ne uspijevam se prilagoditi i neprekidno mi se čini da u zraku osjećam slani miris mora. Željan sam promjene, bilo kakve promjene! Ubija me ova svakodnevna monotonija i znam da više neću moći dugo nositi je u sebi i nastaviti sa uobičajenim načinom života.

   Dok svakog jutra stojim na balkonu i zurim u daljinu, na sidrište kojeg čitavog vidim, baš kao da se nalazim na komandnom mostu, osjećam žalost i krivnju, ali ne mogu više ništa učiniti. Ne mogu pobijediti ni žalost ni krivnju. Život je postao jači od mene. Naravno da volim Emu i kći, ali osjećaj da me more zove ne napušta me, naprotiv, svakog je dana  jače, upornije, sve prodornije. Znam da ću povrijediti ljude koje volim, koje nikako ne želim povrijediti, ali koje moram povrijediti. Znam da će patiti, ali i ja ću patiti. Zar ne patim već sada?

  

   - Već te treći put pitam - vraća me Ivan u sadašnjost. - Ma na što tako intenzivno misliš? Hoćemo li još jednu rundu?

   - Ne, hvala - odgovorim i ustajem sa visoke stolice. - Idem ravno kući. I onako smo se previše zadržali...

   - Da... - reče on - nismo više sami.

   Osjećam sam to mnogo jače nego što moj prijatelj Ivan misli. I priznajem, pomalo me strah toga. Dok si sam odluke su nekako lakše, nemaju težine i ne treba ti mnogo da ih doneseš.

 

   Penjem se uz stepenice preskačući po dvije, brzo i sa lakoćom. Sad kad sam donio odluku, nema više oklijevanja, nikakvih strahova, samo odlučnost upravlja sa mnom.

 

Copyright © 2006. by misko  - Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.