Bilo je to skoro svake godine..Prijateljica me molila da svako jutro pješačimo zajedno do susjednog mjesta, gdje su se svako jutro održavale zornice- jutarnje adventske mise, do Božića..

Nekad nisam bila raspoložena, nekad jesam, ali činila sam to iz ljubavi, jer se prijateljica bojala hodati sama po cesti, dok je još bio debeli mrak.

Ove godine je sve kod mene drugačije.. Recimo, da sam izašla iz religioznih tokova, ali da pri tom nisam ni u jednom momentu posumnjala da Bog postoji.

Shvatila sam kompletnu sistematiku crkvene hijerarhije, a da pri tom ni u jednom trenutku nisam poželjela da se više tamo vratim.

Jednostavno, poželjela sam Boga lišiti svega onoga što "mora" učiniti umjesto mene, svih žrtava, spašavanja, rekla sam mu, da ga volim, ali da me pusti da sama odgovaram za svoj život, makar i kroz pogreške.

Bar neću njega kriviti, ako krenem krivim smjerom.

Nikakve pisane istine me više ne zadovoljavaju.

On je izvan svake riječi izrečene iz usta ljudskih, i njega se čita između redova svetih knjiga..

Da li sam ja jedina što sam to tražila od njega?

Lišena straha od Njegove volje ili mrzovolje, gledam ga kroz zidove i oltare, i ne nalazim tamo Njegov dah.

A osjećam ga svaki puta kada udahnem i izdahnem, u mojim grudima.

Teško je to objasniti.

I tako, prijateljica me zamoli opet isto..

Ovaj puta, ona se zavjetovala radi svoga djeteta, (o razlogu da sad ne pričam), i teško ju je odbiti..

Nakon naporne noćne smjene,u pola 5 ujutro, valja koračati 5 km do crkve, koja me ne privlači više..

Pristajem na te šetnje, opet iz ljubavi, i odlučujem da neću na misi biti u crkvi, nego čekati prijateljicu u obližnjem hotelskom kafiću.

Dođosmo..Ma, pomislim, izdržat ću ta grgorenja i romorenja jednih te istih molitava, i uporno isticanje grijehova ljudskih i božje srdžbe..

Prvo mi je sve išlo na živce..

I ljudi koji su poslušno sagibali glave pri samom spomenu ljubomornog i ljutog Boga, i onih koji su nosili papiriće sa ispisanim molitvama na pričest, da mogu usput ponavljati molitve, koje će bog zasigurno uzeti u obzir..

Neke ljude poznam.

Neke ne. Ima tu i doktorica, koje odmah nakon pričesti žure na posao, ima tu i običnih, skromnih seljaka sa žuljevitim rukama, koji strpljivo čekaju da zadnje zvono odzvoni i pjesma zbora završi.

Ima i mladih ljudi, djece, koja bi vjerovatno rado ostala još u toplom krevetu, ali ih strogi glas majke upozorava da će ih bog više voljeti ako se žrtvuju pa ustaju s njima rano..

Gledam borove, visoke, skoro do stropa, koji još nisu okićeni, pa pomislim, koliko godina im je trebalo da toliko narastu, a sad su jednostavno odrezani, da svijetle malo vremena, umjesto da su još negdje rasla i pružala nam tako dragocjen kisik..

U trenutku sam pomislila, da su svi zarobljeni u mreži vlastite iluzije, i da sam sretna što nisam više dio toga.

Onaj glas u meni je u jednom trenutku poželio stati pred sve, i glasno povikati, da se probude..

A onda je Onaj divan Bog, utihnuo moje misli, i šapnuo mi:

"Svatko od njih je na svom mjestu, gdje treba biti. ja jesam tu, ali ne izvan njih.. Oni se ne smiju buditi prije vremena. Pogledaj:- svi se oni trude na svoj način mene doživjeti, makar za neke i na krivi način, ali tko ih smije osuditi?

Samo oni koji ne razmišljaju kao ja.

Pusti ih.. Drži svoje žigice upaljene u ruci, malena moja. Tko traži tvoje svjetlo, već će pronači put do tebe.

I svi će oni na kraju doći do mene, neki sporije, neki brže. Pusti..Poštuj.."

I sjetih se moga djetinjstva, majke, koja poput mene, nije voljela previše crkvu, ali nam nikad nije uskraćivala radost badnje noći..

To mi je ostavila kao popudbinu.

A ja to prenosim djeci..

I u moja koračanja uključujem jednu želju- da jedna moja prijateljica, koja je bolesna, što prije ozdravi..

I neka bude svima to jednostavno i toplo božićno svjetlo u srcu.

Onako, bez naučenih molitava, bez suvišnih riječi..

Jer, čak i uzdah iz srca može biti glas, koji do Stvoritelja dopire...