Uvijek, kada se prikrade Božić, onako tiho i nečujno, kada pokuca na vrata moga doma, sjetim se Zorke..Divna, jednostavna i skromna žena, koja više nije u ovoj dolini suza, (.. i dolini radosti), ali je uvijek ostala u mom srcu, na poseban način..

Upoznali smo se u poratno vrijeme, dijelili isto dvorište, i  ako bi  njoj ili meni nešto nedostajalo, uvijek smo bile otvorenih vrata, jedna za drugu..

Sa obitelji je morala otići iz Bosne, tek sa par vrećica u ruci, a bili su vlasnici dvije velike pekare, i lijepo su živjeli..Opet, nikad raskošno.. Ona, rodom iz krša, znala je, kako je teško stvoriti nešto, što se zove, kruh.. Udala se dosta kasno, pronašla dragog preko oglasa, ali sve to i nije sada toliko važno..

Mislim da tada skladniju obitelj nisam vidjela..

Njeno troje djece, sada su ljudi, najstariji sin je profesor informatike, mlađa kćerka učiteljica, a najmlađa frizerka..

Ni to sada nije toliko važno..

Koliko sam oduvijek željela naučiti peći kruh..

Moja majka je bila vrijedna žena, ali vrlo zaposlena, dobra kuharica, ali jedino što joj baš nije išlo, je bilo dizano tijesto..

Možda upravo zato, što za njega trebaš odvojiti vrijeme, i darovati dio svoga strpljenja.

Neki kažu, da kruh ne treba jesti, izbaciti ga iz prehrane..

Ja sam ga uvijek gledala kao blagoslov.. Kakav god mi došao na stol..

I tako. odem jednom kod moje Zorke, da gledam kako pravi kruh..

Tada smo bili podstanari, kao i oni.. Moj Juraj je tada imao dvije godine, Leonora godinu..

Još mi je u glavi Zorkin topli glas, i njena ljubav, kojom je punila onu  mekanu kuglu tijesta, koja će postati kruh..

"Gledaj, i uči, draga moja"..govorila mi je, dok je žuljevitim rukama zagrabila lončić vode.,"

"Moraš ga umiti, kruh, koji izvadiš, još vreo, kao što svoje lice umivaš.."

I tada bi dvorište mirisalo..

Naravno, nisam otprve dobila kruh poput njenog, ali njena potpora, mi je uvijek pomagala, dok nisam uspjela u tome..

Kada bi dolazio Božić ili Uskrs, uvijek bi pogače bile na stolu..

I zajedno bi blagovali, mi kod njih, pa oni kod nas..

Na sreću, imali su tada u banci neke ušteđevine, jer su neko vrijeme radili u inozemstvu, pa su si kupili pola skromne kuće..

Mi smo odselili kasnije..

Ali redovno smo se posjećivali, dok smo živjeli u Osijeku..

Kada smo doselili ovdje, gdje jesmo, posjete su se prorijedile..

Dok jedne godine nismo saznali, da je Zorka tragično preminula, dok je išla čuvati unuke, baš na zebri, koju je uredno prelazila, ne sanjajući da će na takav način otići..

Bila je to pretužna sahrana..

I opet su godine prošle..

Ali svaki puta, kada umivam kruh, zahvalim joj, jer mi je, a da nije zapravo ni znala, ostavila najljepši poklon- taj kruh blagoslovni, bez kojega života nema..

Ne pečem ga uvijek, ali kad to činim, zaista se osjećam blagoslovljenom..

I znam da me vidi i smješka se, iz one sretne dimenzije, gdje osim radosti i ne postoji ništa drugo..

I ja to znanje prenosim svojim kćerima.. Polako, i strpljivo..

Jer za kruh blagoslovni, uvijek trebamo odvojiti dio svoga vremena, i ljubavi..