90. ZNAM JEDNU RIJEČ

 

        “Znam jednu riječ, koja otključava sve druge riječi,” reče maćuhica ljudskomu sluhu, koji se malo provrzmao svijetom, dok je “njegov” čovjek spavao.

        “Ako ju znaš, kaži,” prisnaži sluh.

        “Izgovaram ju samo jednom godišnje, u nenajavljen dan i sat. Ako ti je do te riječi, ostani uza me, spreman prisluškivati i dan i noć...”

        Sluh se oduševio.

        “Mala je cijena za tako krupnu dobit,” zapjevao je.

        I ostao uza šutljivu maćuhicu na danonoćnoj straži. Budući da je tako učinio, morao je napustiti uho “svojega” čovjeka. Čovjek, kad se probudio, odjednom se našao u bezglasnu prostoru, u nijemomu filmu; otvarao je usta, derao se iz sve snage, ali ni vlastiti glas nije čuo. Jadan, izbezumljen, stade čupati kosu.

        “Neka mi netko objasni što se dogodilo, i zašto,” vriskao je u stakleni muk. “Što sam skrivio Bogu i ljudima? Tko me kažnjava, i zbog čega? Kakav je smisao ove moje nevolje - neka mi netko objasni!?”

        Budući da čujnoga odgovora nije bilo, čovjek je otišao u najvišu planinu, i legao u snijeg, govoreći:

        “Ti si, sniježe, tih, kao i moje uho. Tišina je došla tišini, i tiho će i otići.”

        Ujutro su ga našli smrznuta.

        Nedugo potom, čovjekov je sluh čuo onu riječ. Ona je iz maćuhice kapnula u nj, nečujna kao miris. Sluh je sada znao sve što se ikada kazalo, i što će se ikada reći. Čuo je sve tajne, otključao sve skrivene smislove, sva skrovita značenja. Od punine čuvstva, vinuo se visoko u nebesa, širok kao prostor. Zemlja mu je postala tijesna, i nepotrebno bučna. Jedno je vrijeme lebdio u praznini, ne tražeći ništa ljepše. Potom se sjetio čovjeka, čijemu je uhu pripadao.

        “Vrijeme je da se vratim, i da mu predam ovo znanje,” pomisli sluh, i u tren oka spusti se na zemlju. “Oh, kako će se moj čovjek obradovati!”

        Sluh, budući da je sve znao, nije gubio vrijeme pretražujući svijet. Odmah je našao čovjekove tragove u snijegu. Šapnuo onu tajnu riječ u stope umrloga. Umrli se prenuo i kazao mu:

        “Zbog ovoga je vrijedilo oglušiti i umrijeti. Više me ne zanima da se vratim i slušam svu onu halabuku.”

        Onda je i sluh legao u snijeg, i utihnuo.

        Stope su se s proljeća rastopile.

        Vlati trave su ih popile.

        I ne znajući, saznale najveću tajnu; saznale ne znajući što znaju.

 

 

        Je li riječ baš tako htjela...?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.