Jučer je bio jedan od onih suncem okupanih dana kada sam pomislila da se nalazim u samom raju. Zeleni pašnjaci na kojem mirno pase govedo i ovce, dok im zvona oko vrata klepeću umirujuće, obrubljeni šumom koja se pokrila bojama jeseni.

Put kojim sam krenula vodi uzbrdo vijugavom cestom do tri mala jezerca, još prije tri decenija  strogo odjeljena za muške i ženske kupače. Tu se sakupila šaćica onih najhrabrijih  , mladih i starih , da iskoristi topao , sunčan dan.Mirna površina jezera bila je savršeno ogedalo prirodi što je okružuje. U njega sam i ja na trenutak uronila svoj pogled  . Bio je to savršeni zen za moju dušu.

Nogu pred nogu, bez ikakvog određenog cilja krenula sam dalje kroz šume i livade.

U meni se probudila Eva u potrazi za nekom sočnom jabukom. Uz sami put nanizale su se njezine krošnje , sa savijenim granama od plodova i ja nisam mogla odoljeti da ne ispružim ruku i uberem jednu od njih koja kao da je samo na mene čekala. Držeći je u ruci onako svu točkastu, nesavršenu, a opet tako mirisnu, prolete mi slike iz djetinjstva i mladosti.Naravno i one iz Biblije. Zagristi u nju ili ne, odati se tom užitku ili odoljeti.Tu sam slaba, moram priznati. Zatvorenih očiju predala sam joj se potpuno, bez rezervi.

I taman kad sam ju slasno dovršavala , ostavljajući samo njene koštice, predamnom se ukazao samostan časnih sestri kapucinki, smješten na samom proplanku gotovo od pamtivijeka unutar još postojećih zidina, od tamo još davne 1300 i nekoje godine. Usprkos svim ratovima i požarima , on je odoljevao, mijenjajući s vremena na vrijeme vlasnika i vanjski izgled.

Bilo je sasvim neobično ući kroz obićna drvena vrata u njegovo dvorište  koje se gotovo nićim ne razlikuje od mmnogih drugih malo večih imanja…i da dva tornja nisu bljeskala na popodnevnom suncu, nikad nebih pomislila da se nalazim unutar njegovih zidina.

Još neobičniji  bio je ulaz u samu crkvu sv. Marije od dobrog savjeta …stepenicama do kipa sv. Antona padovanskog, zaštitnika crkve.

Tu sam zapalila dvije svijeće , a zatim radoznalo provirila kroz vrata u samu unutrašnjost. Bila je prazna i ugodno hladna.

Iz pokrajnje prostorije dopirali su zvuci popodnevnih Vesperi, a sa svoda male kupole smiješili su se anđeli. I On, raširenih ruku toplo i milostivo me gledao. I kako da mu se onda  ne zahvalim na tom prekrasnom danu , onako kako ja znam….pjesmom…

 

Znam da Tvoja ruka ,

Životom mojim ravna

I svaki korak Tvoj mi pogled prati…

 

O kako ljepo znat je da si tu

Da svakog od nas poznaješ i čuješ

Da nisi Bog daleki

Da stvarno si nam Otac

I da nas ljubiš

 

Znam da Tvoja ruka

Životom mojim ravna i svaki korak

Tvoj mi pogled prati…..