ZNAKOVI

Dani se vuku k'o gladna godina. Noću spavam iscrpljujućim snovima, teško se budim i čim progledam, najradije bih se odmah ponovo pokrila po glavi i nastavila spavati. Čudna preznojavanja me bude po nekoliko puta u noći, ali presvučem se automatikom, k'o zombi i tonem natrag u bezdan sna bez snova. Prerano je za klimakterij,nešto drugo ne valja, no to izmiće mojoj svijesti.

Osjećam se bolesno i iscijeđeno i očito bijeg u san ne pomaže.

U kući rutina, naoko sve kao i uvijek, ništa ne strši.

Na poslu iste face.

Susjedska ogovaranja mi već odavno idu na živce i iz toga se isključujem, za to nemam vremena, nikad ni nisam imala.

Moji tinejdžeri polako protežu korake ka svijetu odraslih.

Možda me neobjašnjiva tuga preplavljuje zbog njihovog tako brzog odrastanja.

Ne, ne bih rekla da je to. Oni su moj ponos, glavni kamenčići u mozaiku mog života.

Moj muž je uvijek tu negdje, odsutno-prisutan ili prisutno odsutan, on puno radi i uglavnom kad god ga trebam ne mogu doprijeti do njega...

Vrtim razloge neobjašnjive tuge po glavi kao kaleidoskop u rukama.Često se rasplačem bez razloga. Mijenjam raspoloženja kao što igra svjetla i sjene mijenja slijed slika u kaleidoskopu. Krpice primisli se raspršuju i sakupljaju u slučajni red i raspored i tvore oko mene neku čudnu nestabilnost.

Znam se zaustaviti usred dana i objašnjavati sama sebi zrcalnost života:

"Sve što vidimo ili se čini da vidimo, sve je odraz nečega drugoga. Sve je tek sjena, slika, puki odraz", zato mi se valjda čini da mi pred očima stalno promiče nešto nejasno i maglovito, neuhvatljivo, a opet jako, jako važno.

Stalno pravim neki privid reda i normalnosti, trudim se, ali strahovit je napor činiti se normalnom, a ništa nije u redu. Tijelo mi se raspada od bolova. Bol me je trebala upozoriti da nešto krivo radim, no zanemarila sam i govor tijela kao i sve ostalo.

Noćas sam sanjala jako čudan san:

Sanjam da dolazim doma s posla i nailazim na stan opljačkan od poda do stropa. Sve je odnešeno, čak su i parketi dignuti i odnešeni.

Osjećaj razorenosti i opustošenosti me ne napušta cijeli dan. U sjećanje mi se vraćaju krpice nekih drugih znakovitih snova.

Prljava kupaonica, zamrljano ogledalo, zapakirane (sakrivene slike), bolnica. Sve su to bili znakovi koje sam odbijala vidjeti i prepoznati.

Netko mi u hodu dobacuje da je meni lako, imam krov nad glavom, zdravu djecu i stabilnu obitelj, ja se samo pasivno nasmiješim dok se iznutra raspadam.

Doma još jedno dugo čekanje da tata dođe kući. On dolazi po već ustaljenom običaju, kasno, živčan, no ovaj put ga čak ni ne pitam šta mu je. Konačno se kroz snove i boli probila u svijest istina mog života. Najedanput sam vidjela sve posve jasno i čisto, sklopila cijeli mozaik.

Tuga me davi i osjećam da ću se ugušiti.

Ogledalo moje fiktivne stvarnosti je razbijeno, a kroz svijest se probilo moje unutarnje ogledalo koje mi je pokazalo nemilosrdno i bez uljepšavanja sliku, stvarnu sliku mog života. Danas sam na posao javila da sam bolesna, nazvala sam svoju doktoricu i zamolila je da mi otvori bolovanje.

Obukla sam se polako i krenula, bez žurbe, predati zahtjev za razvod braka. Moj dom, moj brak, moj život je već opljačkan. Nemam više što izgubiti, spašavam sebe, spašavam goli život, da se ne ugušim u lažima o sretnoj obitelji. Konačno su se znakovi promašenosti i praznine probile do moje svijesti.

Na povratku doma pripremam svečani ručak, sebi u čast, u čast konačnog oslobođenja. Mog muža naravno nema do dugo u noć, no to mi više nije važno. Znam da će doživjeti šok kad dobije poziv za sud, ali nemam živaca niti želim razglabati o tome, zašto mu je promaknula moja tuga i moje suze, je li je namjerno izazvao i namjerno ignorirao i zašto je mislio da će tako moći vječno. Ne želim isprike. Za emocionalnu izdaju nema isprike.

Razmišljam o slici koju smo gradili, ulogama koje smo igrali, kulama u pijesku. Sad, kad je ogledalo te izmišljene stvarnosti razbijeno polako shvaćam da je sve pitanje izbora, a kad napravimo loš izbor ne možemo se ljutiti na odraz koji vidimo u ogledalu, ne možemo se ljutiti što je to naše ogledalo slijepo na sve osim na igru svjetla koje sve pročišćava, jer ogledalo se doista pokorava samo svjetlu, a ne našim željama.

Uostalom, željama ionako ne možemo potčiniti ništa, stvarnost uvijek nekako promigolji mimo želja.

Odluka je donešena i provedba započeta!

Kakvo olakšanje!