“ uša”,  rekoše mudri, “može živjeti u sedmomu svemiru i zlatnomu dobu, i pritom gacati po blatu nižih svemira, nedodirnuta njim. Jer takva duša vidi oko sebe ono što je ona sama”.

udri su to govorili otkad je svijeta i vijeka, ali im se nije vjerovalo. Zašto im se nije vjerovalo? I opet zato, što većina nije u sebi dosegnula ni kraljevstvo nebesko, ni zlatno doba, pa kroji sliku na svoju priliku.

ednom  je jedna takva zlatna duša hodala onozemljem. Umnožavala se svakoga časa koliko joj se htjelo puta, pa bi onda svoje umnoženike spuštala što na zemlju, što u podzemlje. Oni su hodali kuda su hodali, šireći svjetlost; a nerijetko su se dodirivali sa svojim umnoženicima iz viših nebesa, zbog nekih zajedničkih odluka i vidika.

a  jedna zlatna duša hodala je gledajući svijet, koji je sama stvarala. Drugi oko nje nisu mogli vidjeti njezin svijet, ali su, zadivljeni zlatozarnošću duše, načas pomislili da je taj svijet možda istinit; i takva pomisao stoji na početku svakoga uspona.

Pojmovnik, redom:

Zlatozariti = gledati unutarnjega svjedoka.

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST (još neobjabljeno)