Zvecka se oružjem,zvecka se mogućim i nemogućim varijantama koje mogu u trenutku srušiti sve ono što možemo dotaknuti, dodirnuti, sve ono vidljivo, materijalno, u što smo konačno odlučili da vjerujemo, jer smo se umorili od nevjerovanja u sve ono iza toga..

Pa se odmaramo.. Zbrajamo sve minuse i pluseve, i sasvim smo zadovoljni postignutim..

Ali..oduzme li nam nešto u trenutku taj stvoreni raj trenutnog zadovoljstva, opet utonemo u umor, i pokušavamo stvoriti nešto novo, materiju od duhovnog, umjesto da stvaramo duhovno od materijalnog..

Uživamo u sebi..Obožavamo sebe..

Svaki svoj djelić poljubimo tisuću puta, hvaleći nebo što smo takvi kakvi jesmo..

I trebamo se voljeti..Ali bez želje za uspoređivanjem i takmičenjem..

Jer, čim uspoređujemo, padamo, jer, nikad nismo sami sebi dovoljno savršeni i dobri, da bi drugi to potvrdili..Jer, uvijek  se pojavi netko savršeniji, i mi tražimo način, da našu savršenost dalje usavršavamo..

I nikad kraja zadovoljavanja svoje gladi.. Okrećemo se nebu, da nam da potvrdu o tome, koliko smo dobri, pa činimo možda nešto što drugi vide kao dobro, a nebo zapravo ništa ne vidi, jer, činimo to iz naše koristi, kalkulirano..

I tako, umjesto da se uzdižemo, da se penjemo, po tim skalinama do nečega što se zove skromnost prema sebi i drugima, mi se zapravo spuštamo, negirajući sve što sa skromnošću ima veze..

Jednostavnost života razbija čarobno zrcalo, u kojeg se stalno gledamo..

I spušta naš pogled od savršenosti, ka totalnoj nesavršenosti..

Jednostavnost života zahtijeva siguran korak, preko svih ambisa ljudskih očekivanja, da budemo baš to, što od nas očekuju.

Jednostavnost znači odricanje svih pametovanja i umnih glorifikacija, i svjesno povlačenje u habit budalaša, za kojeg samo srce ima pravo na riječi..

 

Jednostavnost isključuje neprestano samopotvrđivanje svoje slike,

koju svi drugi slikaju osim nas.

A mi to neprestano činimo..

I druge uključujemo u red za vlasite hvalospjeve..

Život nam se otvara, tek kad dozvolimo da  budemo to što jesmo, bez upliva drugih, ma koliko nam ti uplivi činili zadovoljstvo...

I tada se vraćamo konačno k sebi, odvojeni od svih, dozvoljavajući si sve, za što smo mislili da si ne smijemo dozvoliti..

Nešto duboko u nama, neće nam dozvoliti da propadnemo u limb, iz kojeg izlaza nema..

To nešto duboko, nazivam savjest.. Savjest, koja uvijek pjeva cvrčkovim pjevom, i nikad ne utihne njegova pjesma..

I uvijek, kada se toliko okrenemo sebi, kad se toliko zaljubimo u sebe, da ne vidimo više druge, uvijek nekako odnekud, cvrčak zasvira..

Pa se prenemo..

I sjetimo da nismo centar svemira, da se mi trebamo okretati oko sunca, koje ima božji odsjaj, i božji dah..

I postanemo opet..čisti i nevini, opušteni i radosni, kao djeca, čije je odvajkada, kraljevstvo nebesko.

U tom kraljevstvu ne postoje odvajanja, samoljublja, zveckanja, umaranja, pokazivanja i prikazivanja nečijih savršenosti i nesavršenosti..

Biti tamo,znači konačno, do kraja biti odvojen od svega, što su nam kroz život obukli, kao kožu, i uvjerili nas, da nam to najbolje pristaje..

Biti u kraljevstvu djeteta, ne znači čak ni biti ranjiv više.

Ranjivost pripada onima, koji nametnutu kožu samoljublja još nose na sebi.

A dijete je golo i sretno.. bez ičega na sebi, osim bekrajne iskrenosti, i radosti, koja nikad ne prestaje..

 

< I, neka mi Josip ne zamjeri, izdvojila sam dio njegove priče o Ježu i nebu..Savršeno se uklapa u ono o čemu sam pisala. “Nebo, kaži mi što si ti zapravo? Ne vidim te, a s tobom, evo, razgovaram. Jesi li stvor poput mene? Od čega li si načinjeno”? “Ja sam modro ništa, a ti si, ježu, moj mali ugrušak”. “Avaj, ništa od toga ne razumijem. Kad ćeš me ostaviti s mirom, i otići tamo gore, gdje ti je mjesto”? zastenja ježić. “I zašto si baš mene izabralo? Ta tko je ikada čuo da se nebo naslanja na ježeve bodlje”?! “Zapamti, molim te, ovaj stih: na vrhu tvojih bodlji počinje nebo. Eh, neuki mali ježu! Ti si samo sličica mojega pjesničkog govora. Sličicom kazujem da nitko ne može u mene dok se ne ispruži na ležaju zemaljskih uboda”. “Oh nebo, ja te ne razumijem. Što ću ti ja, koji sam, kako ti kažeš, sličica, kad tvoj pjesnički iskaz nitko od ovdašnjih ne umije pročitati? Evo, da upitamo prvo stvorenje koje naiđe”...? “Naći će se već netko”, lagašno će nebo. “Uostalom, ja govorim, jer je govor moja priroda. U meni, na primjer, pluta sunce; i ono je jedna od mojih pjesničkih usporedbi. Kroza me jure zvijezde paunice, njišu se bunari puni zvijezda. Ja se svakoga časa iskazujem milijunima velebnih slika. A danas si ti moj mali smiješni crtež, i sebi ga za ljubav pjevušim”.