Život je čudna stvar...

Rano ujutro. Hladno jutro.Otvorila sam oči prije točno dvadesetpet minuta.

 Sjetno gledam u osnovnoškolce koji pokušavaju doći do škole na vrijeme. Zapnem na prvašiću... ne žuri mu se nigdje. Zadovoljan je sam sa sobom, smije se doslovno oko glave; dok pokušava hodati natraške bez da se spotakne sam o sebe ili o nekog drugog. Njemu nije hladno. Sretan je. Divan je.

Gledam u šalicu tople kave i smijem se.

Za 15 minuta trebam se pojaviti na „selekcijskom razgovoru“. Nemam pojima što točno isti uključuje...,a volim planirati.

Sat pokazuje hrabrih 8 sati. Petnaestak se pospanih ljudi gužva u podrumu niske zgrade, jednako niskog stropa.

Dolazi dvoje manje pospanih ljudi. Nose papire. I osmjeh.

Potrpamo se u tu neku, dobro mi poznatu prostoriju. Ovo dvoje nasmijanih objasni nam par sitnica...-od čega razabirem samo „test inteligencije“ i „selekcijski upitnik“.

Nacerim se sama sebi. Test inteligencije dok poluspavaš. Ingenioznih 30 nakon otvaranja oba oka- dopola.Valjda radim facu sukladno tome. Teta 1 iz dua manje pospanih mi se smije.

Daju nam selekcijski upitnik. Zamišljam ga ko' starca duge brade. Opasnog. Recimo da se zove- Selekcijac. „...u prvo polje upisujete ime potencijalnog poslodavca – sjever dan.“

Nabrojim osobine. Iskristaliziram stavove. Ispišem vrline. Ne zaboravim ni mane. Na radnom se iskustvu zadržim neko vrijeme. Zaokružim 3545 brojki. Spustim olovku na stol i čekam. Iz zadnjeg reda male prostorije nečiji glas pita ime poslodavca. I prije nego uspijem razmisliti, prepuna želje, ponosno bubnem – SJEVER JUG. U prostoriji nastane tajac.U idućoj se sekundi cerekamo baš svi. Nek sam ja rekla...

Sad ide test inteligencije. Mozak mi se skupi na veličinu kikirikija pri samom pogledu na to. Na 30 od 50 pitanja zaključim da je ovo muka po nevolji. Za 50 pitanja imam 11 i pola minuta. Ovih pola me fascinira.

Obavim i to. Sad nas nasmijana lica šalju na pauzu i ažurno nas obavjeste da sljedi razgovor s psihologom i socijalnom radnicom. ...nemoj imati tremu. Samo budi ti. Nemoj imati tremu ... i nemoj imati tremu!

Ulazimo po 3.

Uzimam mjesto u sredini.

Sredina je ok. Je? Ma je.

Dok čekam da žena do mene završi, pokušavam ubiti moguće postojanje treme. Trebala bi imati neki plan o tome što i kako reći, a da to ne zvuči kao da iz bunara starog 2000 godina vadiš vodu prvi put. Nemam ga. To je ok. Je? Ma je.

Na redu sam.

Pobrojim radno iskustvo. Pobrojim radno iskustvo s djecom s posebnim potrebama. Pobrojim službeno obrazovanje.

Pobrojim vrline, i mane.

„Koja je vaša razina moti...“ – 15. Dvoje me u čudu gleda. „Na razini od 1-10?“ Ponovim – 15. Smiju se oboje.

„Što mislite o djeci s posebnim potrebama?“

–Mislim da su škrinjice blaga pune ljubavi. Vi im date sto posto sebe, a oni za uzvrat daju peterostruko.Mislim da mogu sve, samo im je potrebna prilika i poticaj.

Nastane tajac. Pogledaju se ponovo. Psiholog me gleda u tišini. Govori mi da je bilo još nekakvih pitanja, ali sam na zadnje odgovorila tako da me nema što više pitati.

U glavi mi ostane baš ova rečenica.

Ono kad u guzici imaš poprilično godina. I podosta iskustva. I ostaneš zabezeknut.

Najljepša reakcija ikad. I najveći kompliment.

Četiri godine pokušavam posložiti svoj svemir. Kompletirati salatu administracije , poslati tu istu i biti tu...

Baš ove, dvijeipetnaeste; 5 do 12 posložim i pošaljem salatu administracije. Odustanem od organizacije.

Prethodnih 28 dana provodim na faksu. Trčim od referade do kopiraone pa do kabineta sedmero profesora. Spavanje mijenjam stresom i bubanjem podataka za koje sam u praksi shvatila da su neprimjenjivi.

A sad sam tu.

Znaš ono kad ti je jasno da si na pravom mjestu? E...tu sam. Na savršenom mjestu.

Postoje poslovi koji to nisu. Postoje stvari koje se nemogu platiti novcem. Postoji to neko vrijeme kad se sve kockice unatoč baš ludim stvarima...,poslože. Volim to vrijeme.

 

Ostanite svoji. Kockice se uvijek poslože.