Prošla su četiri mjeseca.

 

Svačije srce je počelo novi život, osim moga. Rodbina se priviknula da u obitelji imamo jednu osobu manje, žalost se polako stišavala.

 

Jednog dana, pozove me moj tata;  „Slušaj me, Ljubice, ja sam odlučio da malo odeš na selo, baki, jer ja moram raditi, a baka bi se ljepše brinula o tebi!“

 

-         „Ali, tata, ja ne želim nikuda ići!“ – bolno sam zavikala, sva prestrašena, jer rastanak od oca nije mi se nikako sviđao.

 

Međutim, odluka je već bila donešena, otac je bio neumoljiv, a nije bio osoba kojoj bi se moglo ili smjelo suprotstaviti;

 

-         „Rekao sam da ćeš ići i ići ćeš. Gotovo je s raspravama!“

 

Kako sam ja bila dobra i poslušna djevojčica prihvatila sam tatinu zapovijed.

 

-         „Ti otiđi dole na selo, a ja ću doći po tebe za dva mjeseca, jer sada moram raditi a tebe nema tko čuvati. Kad dođeš opet u Zagreb, kupiti ćemo ti knjige i ići ćeš u školu“ – rekao je otac.

-          

 

Kako je odlučio, tako je i bilo. Spremila sam ono malo stvari što sam imala, a na vrh putne torbe polako sam spustila privjesak – malog bijelog psića što mi je moja draga majka poklonila prilikom našeg zadnjeg susreta u bolnici.

 

Glavom su mi odzvanjale njezine nježne riječi izgovorene već sa pola snage; -„Evo, kupit ću ti nešto da ne plaćeš, a kada se slijedeći puta vidimo onda ćemo biti stalno skupa!“

 

Sada se osjećam tako prevarena. Prevarena od majke koja me napustila, iako ne svojom voljom, ali to meni petogodišnjoj djevojčici nije bilo bitno. Ja sam samo znala da  svi moji prijatelji imaju mamu, samo ja nemam. I sada kada sam se polako prilagođavala novonastaloj situaciji, kada je tuga polako puštala moje srce da živi, uslijedio je novi šok. Sada se moram rastati i od oca.

 

Autobus je polako drmusao. Drijemala sam nezainteresirana za sve oko sebe. Tek kad sam ugledala zgradu autobusnog kolodvora u Osijeku malo sam živnula i izvila vrat ne bih li ugledala bijelu maramu moje bake.

 

Stali smo. Polako se digoh ogledavajući se oko sebe. Nigdje nikoga. Već me počela hvatrati panika kad začujem glas;

 

- „Ljubice, ovamo! Tu smo!“

 

Potrčala sam u naručje svoje bake, tražeći na njezinom licu bar neki znak radosti zbog našeg susreta, ali uzalud. Njeno lice je bilo ozbiljno i ovijeno oklopom beskrajne tuge.

 

Čvrsto sam je primila za ruku i krenula. Ruka moje bake u tom se trenutku činila kao najjači štit podignut na moju obranu, spreman da me čuva od svega zla oko mene.

 

Svidio mi se obiljeski život uz baku. U moje malo dječje srce ponovno je ušla mrvica radosti. Ušuljala se kroz dječje igre, razgovore s mojim malim prijateljima, bakine priče za laku noć, nedjeljne mise za koje me baka posebno pripremala mažući obraze sa „krep papirom“ i šetnje kroz selo u kojima su se seljani divili mojoj rumenoj boji lica, doduše umjetno izazvan bojom krep papira, ali  koji je za seoske standarde bio slika zdravlja.

 

Polako sam postajala normalno dijete uvijek sa osmijehom na licu skrivajući tako ranjivu dušu.

 

Ali život, nažalost kroji drugačije priče nego li onakve kakvim ih mi zamišljamo. Mojoj seoskoj idili došao je kraj.

 

Jednog jutra, baš kad sam se spremala sa prijateljicama na pašu sa njezinim kravicama koje su se meni činile najljepšim bićima na svijetu, dođe baka do mene. Ozbiljnog lica, kao i uvijek, tiho mi reče;

 

-„Ljubice, došlo je vrijeme da ideš. Zovu te kući!“

 

 

Suze su mi ponovno navrle na oči. Poželjela sam vriskati iz sveg glasa, da me svi čuju.

 

-         „Ne želim ići. Neću! Hoću da ostanem ovdje uz vas, uz baku. Nemojte me opet seliti sa mjesta na mjesto kao da sam neka stvar. Želim negdje i nekome pripadati. Želim rasti u normalnoj obitelji, imati majku, oca, baku i djeda koji mi dolaze na rođendane, brata koji bi me vodio u kino, sestru s kojom bih se igrala.

-         Hoću svoj dom, miran i tih, bez utjecaja izvana i zla što mi ga stalno nanose!“

 

      U sebi sam vrištala, ali sam samo tiho rekla;

 

-         „Dobro, idem se spremiti!“

 

 

Ni slutila nisam da sve nevolje koje su me odlučile pratiti kroz život, nisu još ni počele.