Dobro mi je.Zadovoljna sam.Čak vesela,poletna i dobre volje.Sve je lijepo oko mene.Toplo,sunčano,proljetno jutro.Na posao dolazim pješice.Taman da se probudim ,rashodam i živnem.Prolazim praznim ulicama,nema ni automobila ni ljudi.Cvijeće se upravo rascvjetalo,ptičice cvrkuću.Dolazim na posao.Svakog koga sretnem veselo pozdravljam s „Dobro jutro“.S par kolegica pijem kavu.Pričamo o tome što smo gledale na televiziji,koje serije,koje filmove,što se događa u svijetu slavnih i poznatih ili koja je pročitala kakvu zanimljivu knjigu.Ugodno,ležerno,opuštajuće,prijateljsko druženje.

 

Nakon druženja primim se posla.Radim neko vrijeme,Službeno odlazim kolegici Ivi.Obavivši službeni dio pročavrljamo,čiji se sin ili nečak oženio,tko je na dijeti,tko se bori s kilama.

 

Pod pauzom odlazim s Lidijom na kavicu u obližnji kafić.Tamo pretresamo naše probleme s roditeljima,kakvi su,kako i koliko su se promjenili ostarjevši,što traže i očekuju od nas.

 

Nakon pauze opet na posao.Sve što radim znam već napamet.Posao ide,skoro automatski.Priznajem da sam malo kampanjac,kad mogu malo se luftam,kad me  pritisne rok stisnem.

 

Zove me muž.Obavještava me da smo u subotu pozvani kod kumova na večeru.Veselim se tome.Kuma uvijek pripremi svakojake đakonije.Možda čak i previše toga.Ali ugodno je, s njima provesti proljetno veče, na terasi, uz fino jelo.Kako je dobro  i sve u najboljem redu u mome svijetu.Zadovoljno se protežem kao mačka.

 

TELEFON ZVONI.

Dižem slušalicu i..odjednom upadam u crnu rupu.Počinjem se tresti od bijesa.Osjećaj užasa ,bijesa,povrijeđenosti,silne hladnoće zavlada mnome.Iz svijeta lakoće,ugode i opuštenosti katapultirana sam u tamni,hladni,odbojni svijet divljine,osvete i mržnje.Hladna potreba za osvetom teče mojim žilama.“Vidjet će oni.Zapamtit će oni mene.“

Netko od kolega ulazi u sobu.Otresam se drsko i bezobrazno, ledenim glasom-“Ostavi to tu.Napravit ću kad ću za to imat vremena“.Dobijem iz urudžbenog neka pisma,samo ih bacam u ladicu-„Nek' čekaju“-.Na svaki telefonski upit kratko odrežem –„Nemam  vremena.Proslijedite to samo kolegici Jasni“.Kolegica Sonja me zove  k sebi, samo joj  odbrusim –„Za tračanje si pozovi  nekog drugog“.

 

Nije ni završilo radno vrijeme,odlazim ranije.Ne pozdravljam svoje kolegice,nego još i jako zalupim vratima.Ponosno,superiorno,tko mi šta može.

 

Na putu do kuće,osvješćujem se.-„Bože,kako sam se ja to ponašala?Što će kolegice reći?Neće više htjeti pričati samnom.Odbacit će me.“- Koji se samo osjećaj krivnje ,težine i užasa  navalio na mene.Sva sam van sebe.Glava me počinje boljeti,mučno mi je.Kod kuće,muž me nalazi u krevetu,zelenu-žutu s povezom na glavi.-„Što ti je?Kako to izgledaš?“- , -„Ništa  , boli me  glava.Proći će,samo me ostavi na miru“skoro umirućim glasom jedva istisnem.

 

Koji je to okidač stisnut,koja mina na koju sam nagazila aktivirana,i time me prebacila,ravno u pakao,užas crne  rupe.

 

Putem telefona,od neke jako revne i u sve upućene kolegice,dobila sam informaciju da će nova,mlada kolegica,preuzet posao kolegice, koja je nedavno napustila firmu.Kakvu navalu misli je to izazvalo u meni.“Na mene se opet

ne računa.Na mene se ne misli..Opet sam zaobiđena.Zaboravljena.Netko drugi, se penje , na mjesto, koje je trebalo biti moje.“

 

Koji je to gumb? Koji okidač? Od kud on.? Zašto se sve u meni preokrene na svaku pomisao da će netko ,mlađi, napredovati,da će  netko drugi dobiti ono što ja smatram da mene slijedi,da meni po svim pravilima i zakonima,po naravi same stvari pripada.Na pomisao da me se gurnulo u stranu,maknulo me se s puta da bi netko drugi zauzeo moje mjesto......da bi se nekog drugog voljelo,da bi joj  se davala ljubav i pažnja... . (moja mlađa sestra)...a ona zauzela sve pozicije koje je mogla,prešišala  me,bila glasnija,umiljatija,poduzetnija,vrednija u očima roditelja (bar neko vrijeme),a ja mala curica,postala sam višak,na mene se zaboravilo,postala sam nevažna,netko tko ne postoji,koga nema,tko je nevidljiv,netko tko smeta i netko za koga se pita što ona tu uopće radi.?

 

TELEFON ZVONI.

Dižem slušalicua šefičin glas jako ozbiljno,službeno i pomalo prijeteći govori-„Brzo dolazi k meni“.Izlazim iz sobe,sva se tresem.“Što sam sad opet krivo napravila,pogriješila?.Opet će me iskritizirati“

Govorim to sama sebi,unaprijed predviđajući što će se dogoditi.Par koraka do šefičine sobe kao da traje vječnost,a u toj vječnosti slažem priču,cijeli film o tome što se može najgore dogoditi.Ulazim u sobu sva blijeda i lagano podrhtavajući.

 

-„Ovo si krivo napravila.Kako ovo ne znaš?Radiš već tolike godine,a to ne znaš“?- dočeka me hladan šefičin glas,već na samom ulazu u sobu.Predviđanje se ostvarilo“.-Pa,ja,pa ja“-počinjem, zamuckujući, pravdati se.Osjećam se glupo,bespomoćno,čak ludo.Pitam se da li je to normalna reakcija,a znam da nije.A opet kolika sličnost u pitanjima  i glasu moje mame i moje šefice.Od kad se sjećam ,sjećam se i hladno-prezrivog maminog glasa i pitanja-„Kako to ne znaš?“ Taj glas i to pitanje,stvarali su u meni osjećaj neadekvatnosti,nesposobnosti, Nije  mi dano vrijeme za učenje ni pravo postavljanja pitanja.Odmah sam trebala sve znati iz prve.Zanimljivo kako sam u svoj život privukla  šeficu koja postavlja isto  pitanje.

 

 

 

Ja živim na klackalici.Cijeli mi se život svodi na probleme koji nastaju zbog nje.Od bijesa do straha,od mržnje i želje za osvetom do nemoći i slabosti.Živim u vrtlogu koje mi ta dva proturječna stanja stvaraju.Kako napredovat kad imam takav strah od pogreške,kako se oslobodit straha kad ima visoke kriterije i velika očekivanja od sebe? Samo povremeno nalazim  se u sredini,samo povremeno ta se klackalica uravnoteži,zaustavi,umiri i onda sam ja ja,onda sam mirna,opuštena,normalna,onda je.... sve dobro,zadovoljna sam.Čak vesela i dobre volje....

...da,samo do kada? Crna rupa samo čeka da upadnem u nju ili će,nadam se,samim osvještavanjem amplituda klackalice biti sve manja i manja.