Sve ćemo ih maknuti. Jesi me razumio?

-Jesam.

-Ne želim više niti jednu njenu sliku ugledati kad uđem u stan.

-U redu.

-Nadam se Martine, da nemaš ništa protiv, mislim, stavi se u moj položaj.

Martin se pokušao staviti u položaj supruge dok promatra sliku njegove bivše djevojke, ali nije išlo. Njemu je ta promatračka misija stvarala ugodu i sjetu, a supruzi ni jedno ni drugo. Možda samo ljutnju. Volio je, pogotovo u zadnje vrijeme, zamišljati lik one koje više nema, u liku sadašnje žene. Još uvijek mu je nedostajala, i s vlastitim fantazijama lakše se provlačio životom i brakom u koji je uplovio ne tako davno. Spustio je glavu nisko nad tanjurom uzavrele juhu dok je žena još uvijek zujala na temu slika i bivše.

-To nije normalno ni zdravo. Ne želim da mi dijete raste u takvom bolesnom okruženju. Koliko godina je prošlo od njene smrti, dovraga. Deset? Petnaest?

-Osam godina i četiri mjeseca.

Neugodno se lecnula ne očekujući takvu preciznost u odgovoru, pa je brzim rafalom riječi pokušala nadvladati nelagodu koja ju je obuzela.

-Svejedno. Osam, deset, petnaest, gotovo je  - bila je žešća nego što je htjela, i do krajnjih granica isprovocirana njegovom neočekivanom mirnoćom – Sve ćemo ih ukloniti, dosta sam vremena trpjela tu tvoju nastranost.

-Možeš i sada, tko ti brani. Ni ona se ne bi ljutila.

Ova izjava trenutačno ju je izbacila iz ravnoteže:

- Molim te da je ne spominješ kao da je još živa. Jer da je, ona bi sad bila tu, a ne ja! Misliš da toga nisam svjesna?

S ovim ženinim riječima Martin se morao u potpunosti složiti. To je bila savršeno točna misao izrečena na glas. Kao da je njega pitala. Pogledao je ženu preko tanjura s juhom i malo je falilo da joj se kroz magličasto isparavanje ručka ne nasmiješi. Ipak nije. Na brzinu je shvatio da to ne bi polučilo dobar nastavak ove konverzacije.

Žena zapravo nije očekivala da će razgovor krenuti u ovom smjeru i računala je na njegov otpor, računala je na borbu. Imala je razvijenu cijelu strategiju kako mu slomiti otpor, a njega nigdje. Nije znala kako se suočiti s njegovom pasivnošću. Hm, da, pasivan otpor, razmišljala je, odmah joj je pala na pamet Gandijevska metoda. Te su metode najgore. Tako su i Englezi izgubili rat, ali ona neće. Biti će uporna i dosljedna. Ona je sad gazdarica u ovom domu, a ne taj duh koji joj se nadmoćno smiješi iz svih prostorija u koje zakorači. Najmrža joj je ona slika koja stoji u spavaćoj sobi, nasuprot bračnog kreveta, koju redovno primijeti dok vode ljubav. I baš ta, izgleda da je Martinu najdraža. Na njoj se ljube strasno, ona sapletenih ruku i nogu oko njegova tijela, dok su njegove ruke izgubljene u njenoj dugoj kosi. Jednom ga je ulovila kako podiže tu sliku ustima, i ljubi je. Sledila se od te scene i isti tren je pomislila kako će ga sutradan ostaviti i prekinuti tu lakrdiju od njihove veze u kojoj za suparnicu ima ženu sa slike. Ali iduće je jutro napravila test za trudnoću i naravno da se odmah predomislila. Bio je pozitivan pa je tako i nastavak veze, normalno, zakoračio u kakvu-takvu pozitivu.

Digla je pogled iznad Martinove glave, a na hladnjaku, kao da uživa u njenoj muci, širokim osmijehom od uha do uha, promatrala ju je Martinova bivša.

Jebote, ovo je gore nego da ima živu suparnicu, mislila je, koju metodu uopće primijeniti a da bude efikasna. Pokušala je s ovim:

- Pričaj mi o njoj. Nikada mi ništa ne govoriš, osim što je stan načičkan njenim fotografijama.Tko je bila ona, što je voljela?

- Mene je voljela. Nikada me nitko nije tako volio kao ona.

Odmah je znao da je to trebalo biti zadnje što je smio reći pred vlastitom ženom. Izletjelo mu je s usana nepromišljeno i brzopleto.

-Tako znači. A ti nju? Volio si je više nego mene?

Osjetio je razočarenje u njenom glasu ali i prikriveni bijes. Tko zna što će uslijediti nakon što poskida sve slike iz stana. Brzo je krenuo ispraviti stvar. – Zapravo, čim sam te ugledao, jako si me podsjetila na nju. Isti stas, dužina kose, boja očiju, valjda mi odgovara isti tip žena. I gle sudbine, čak imate i isto ime.

Martin je znao da tu završava sva sličnost s bivšom, ali to nije izrekao na glas. Samo su fizički bile slične, ostalo ništa. Dugogodišnja samoća i tuga učinile su da ipak prihvati tu ženu slučajno istog imena, nadajući se da će prst sudbine učiniti sve ostalo. Nije učinio ništa, i dalje je bio miljama udaljen od pojma da bi mogao voljeti snažno, kao nekada. Jedan dio njega zauvijek je umro zajedno s bivšom ljubavi. I te slike po stanu, nikako ih nije imao snage maknuti. Kako je samo bila mila i nježna duša. Ništa nešto što bi Martina gušilo i otimalo mu životni dah i prostor. Kao sad, na primjer. U zadnje vrijeme često je ostajao bez daha. Problemi sa srcem. Naravno da je u pitanju bilo srce, što bi drugo uopće moglo biti.

Kakvo isprazno lupetanje gluposti, koga on misli praviti budalom, pomislila je, i kao odgovor na njegove neuvjerljive riječi, žena je uzdahnula duboko, digla se od stola, zabacila ljutito svoju dugu kosu na leđa i počela skupljati slike bivše, kako je i najavila. Najprije ovu koja se kočoperila na hladnjaku, sa širokim osmijehom, pa zatim onu ozbiljna lica na zidu hodnika. Sljedeća se izležavala u dnevnom boravku među policama s Martinovim knjigama. Na njoj njih dvoje na plaži, stisnuti na istom ručniku. On se smije, a ona se belji. Tu, za nju iritantnu sreću zaustavljenu u trenutku, bez razmišljanja je pokidala na dva dijela. Bijes se u njoj samo gomilao. A kad je krenula prema spavaćoj sobi, Martin se pobunio ne očekujući baš takvu agresivnu metodu pri uklanjanju slika.

-Nećeš valjda tu!

Znala je da je slab na tu sliku. I baš zato, odlučila je, nju će s posebnim žarom uništiti. Slika je bila uokvirena i zaštićena staklom vjerojatno s namjerom da dugo, dugo traje. Bez milosti ju je uzela i tresnula njom o zid. Prsnula je u tisuću komada.

Incident s omiljenom slikom u Martinu je pokrenuo lavinu emocija, i nakon toga više ništa nije bilo isto. Bacio se na ženu ščepavši ju za vrat i prvotni poriv da je zadavi vlastitim rukama zamijenio je pasioniranim vođenjem ljubavi. Na podu, na krevetu, u hodniku u dnevnom boravku, u kuhinji. Svugdje i u svim prostorijama i u blizini onih mjesta, gdje je do tada zauzimala prostor djevojka sa slike. Znala je da mu je trebala odavno pokazati zube a suparnice se riješiti ovom izvrsnom metodom izvođenja bračnog egzorcizma. Danima se činilo da stvari nikada nisu bile bolje. Djevojčin duh naglo je iščeznuo ne samo sa slika, nego i iz njihova života. Nitko je više nije spominjao.

A onda, Martin je počeo pretjerivati u svojim ritualima ljubavi, sileći se s ljubavlju. Pretvarao se i zavaravao da voli, jer želio je voljeti i biti voljen. Ona je mislila da je dobro da ipak nije digla ruke od njega, a male poklone pažnje s njegove strane tumačila je kao izraz ljubavi i povjerenja. Onda bi opet vodili ljubav po cijelom stanu, kao i onog dana kada je uništila sve slike bivše. On željan samo toga da povrati moć izgubljene ljubavi a ona, da dosegne onaj nivo prisnosti, koji nije mogla ne uočiti na njegovoj omiljenoj fotografiji.

Prividna idila potrajala je neko vrijeme sve dok  Martin jednom, kao s početka priče, nije opet jeo juhu a onda zamišljeno, tko zna zašto, digao pogled prema hladnjaku na kojem više nije bilo nikakve slike već mala kukičana bijela čipka a na njemu plastična gondola kao uspomena s bračnog putovanja provedenog u Veneciji. Odmah je osjetio mučninu od ljuljanja na moru ali i od svačega pomalo. Zagrabio je ustima žlicu juhe, kada mu je naglo pozlilo. Srušio se na pod.

-Što je Martine?!? Pobogu što je bilo? – kriknula je žena.

Martin se uhvatio rukama za grlo i za srce. Gušio se boreći se za svaki udah u mukama. – Brzo…daj…pomozi…! – nije uspio izgovoriti do kraja.

Kleknula je kraj njega na pod, ne znajući kako da mu pomogne. On je već bio modar i hroptao je, gestama joj pokušavajući dati znak da gurne ruku u džep gdje se nalazi njegov novčanik a u njemu tableta za slučaj da se dogodi ovo što se upravo dogodilo. Nije imala pojma da je bolestan, zašto je šutio? Shvatila je napokon što hoće i izvukla ga. Ruke su joj se tresle i jedva je uspijevala prekopavati po njegovoj nutrini. Umjesto spasonosne tablete, iz novčanika naglo iskoči kao ukleti duh iz netom protrljane svjetiljke, ona slika iz spavaće sobe. Ona njegova omiljena. Ona za koju je mislila da je trajno uništena.

Za to vrijeme, u novčaniku je i dalje mirno stajala spasonosna tableta. Čekala ja da žena dođe k sebi, uzme je i da  Martinu da je rastopi pod jezikom.

 

http://www.knjizevnost.org/konkursi/3842-rezultati-knjievnog-konkursa-ulaznica-2011