Mataduro Jagju je bio sin čuvenog mačevaoca.
Otac ga se, vjerujući da je sinovljev rad bio isuviše prosječan da bi dostigao majstorstvo, odrekao.
Tako Mataduro otiđe na planinu Futara i tamo pronađe čuvenog mačevaoca Banzoa.
Banzo potvrdi očevu ocjenu.
Želiš učiti mačevanje pod mojim rukovodstvom?, upita Banzo.
Ti ne ispunjavaš zahtjeve.
Kada bih naporno radio, koliko bi mi godina trebalo da postanem majstor?, navaljivaše mladić.
Ostatak života, odgovori Banzo.
Toliko ne mogu čekati, objasni Mataduro.
Rado ću proći kroz sve poteškoće, samo ako bi me ti učio.
Ako postanem tvoj vjerni sluga, koliko bi to moglo trajati?
O, možda deset godina, popusti Banzo.
Otac mi stari i uskoro ću se morati brinuti o njemu, nastavi Mataduro.
Ako bih radio daleko napornije, koliko bi mi vremena trebalo?
O, možda trideset godina, reče Banzo.
Kako to?, upita Mataduro.
Prvo kažeš deset, a sada trideset godina.
Podnijeti ću sve poteškoće da postanem majstor ove umjetnosti u najkraćem roku!
E, pa, reče Banzo, u tom slučaju ćeš morati ostati kod mene sedamdeset godina.
Čovjek koji žuri kao ti da postigne rezultat, rijetko kad brzo uči.
U redu, složi se mladić, najzad shvativši da je bio prekoren zbog svoje nestrpljivosti.
Slažem se.
Mataduru bijaše rečeno da nikako ne govori o mačevanju i da nikada ni ne dodirne mač.
Kuhao je svome učitelju, prao suđe, spremao mu krevet, čistio dvorište, uređivao vrt, bez jedne reči o mačevanju.
Prođoše tri godine.
Mataduro je još uvek radio isto.
Bio je tužan misleći na svoju budućnost.
Još nije ni počeo izučavati umjetnost kojoj je posvetio život.
Jednoga dana Banzu mu se prikrade iza leđa, i prestravi ga udarivši ga drvenim mačem.
Sljedećeg dana, dok Mataduro kuhaše rižu, Banzo opet neočekivano iskoči pred njega.
Poslije ovoga, Mataduro je morao dan i noć da se brani od neočekivanih napada.
Ni trenutak u danu ne bi prošao, a da nije morao misliti na ukus Banzovog mača.
Učio je tako brzo da je izazivao osmijehe na licu svog učitelja.
Mataduro postade najveći mačevalac u zemlji.