Osjetio sam da nešto nije kako bi trebalo biti upravo onog dana kad sam se vratio sa svoje osamdeset i sedme misije. Istog trena kad sam izašao iz ogromnog transportera u kome sam proveo dugo vremena, ispred očiju mi se zamaglilo, još malo, pa bi se i zacrnilo. Možda bih i pao na astrodrom, ne znam. Čudan osjećaj: još nikad doživljen. Pitao sam se, što li to može biti, ali onako potiho, ne mareći previše. Vratili smo se i to je bilo najvažnije. Još je jedno putovanje privedeno kraju. Naravno da sam osjećao radost što sam ponovo kući, ako mi je to bila kuća, jer već smo toliko planeta promijenili koje smo nazivali svojim domom, da ne mogu biti posve siguran. Kruži predaja da potičemo sa planete predivne plave boje i, zamislite samo, koja je imala samo jedno Sunce! Nije mi jasno, kako su mogli živjeti moji daleki preci samo sa jednim Suncem, pa da je planet i ne znam kako lijep, jedno mi se Sunce čini nekako i previše bijednim. Nedostatnim! Što su radili, kad bi planet zarotirao i na njihovoj strani ne bi bilo svjetlosti? I kako su zvali to vrijeme? Vrijeme bez svjetlosti? Odsustvo svjetlosti? Nema Sunca? Bez Sunca?

   Dok se približavamo "Rotacijskom Oku", vidim našeg šefa: Denkir se smiješi i domahuje mi, pa pokazuje na vrata pored "Rotacijskog Oka". Shvaćam da će me pričekati, dok zajedno sa ostalima iz posade transportera, ne budem pregledan. "Rotacijsko Oko" sve vidi, bilježi svaku promjenu u nama, u našoj nutrini: neka  je naša DNK samo zatreperila, svevideće "Oko", kako ga skraćeno zovemo, zvoni na uzbunu. U stvari ne zvoni: podiže "Plašt" oko označenog i štiti neoznačene. "Plašt" je plazma života, neprobojna, ujedno i hranjiva: možete u njoj provesti neograničeno vrijeme, a organizam će vam primati sve ono što mu je potrebno i u točno odmjerenim količinama.

   Upravo se oko mene omotao "Plašt" uz blagu i plavu i umirujući glazbu. Plave me glazbene niti navodile na smirenje. Nije mi trebalo umirivanje: živim već toliko dugo, da sam sve u našoj, a isto tako i u obližnjim galaktikama vidio: nema više uzbuđenja. Sve je postalo rutina. Od onog dana, kad smo prije mnogo milenija pobijedili Smrt i prestali umirati, nestalo je i straha, pa su mnoga prijašnja  uzbuđenja postala mlaka.

   - Molim, kreni prema "Ipsilon vratima" - reče mi glas koji nikom nije pripadao: robot zaštite.

   Pošao sam, dok me Denkir pratio hodajući što je bliže mogao pored prozirnog plašta koji me omatao: bio je siguran, ništa nije moglo probiti i napustiti omotanu zonu.

   - Nije ništa veliko - reče mi uz smiješak svojih velikih usta. - Za čas će te srediti i  idemo u provod. Upoznati ću te sa novim izumima: silno smo napredovali dok si ti letio.

   Ušli smo kroz vrata, koja se automatski otvorila pred nama i odmah zatim zatvorila za nama. U prostoriji nije bilo nikog: samo veliki stol, točno na sredini. Zatim odmah zatreperi zrak i Liječnik se stvori pored stola.

   - Lezi na stol, putniče - reče mi, a glas mu odavao zabavu: sigurno mu bilo dosadno! Nitko nije bolovao, nitko nije umirao: bio je besposlen.

   Legnem na stol i opružim se svom svojoj dužinom, dok su oko mene lebdjeli instrumenti, treperile narančaste kugle, zeleni mali trokuti, istražujući moje tijelo u potrazi za...nitko nije znao. Liječnik je zapanjeno iščitavao dijagnozu koja je u zraku treperila ispred njegovih radoznalih očiju.

   - Čudno - reče Liječnik. - Svi nalaze govore jedno te isto. A to je nemoguće!

   - Što govore? - upita Denkir: ja sam skoro zaspao, toliko me omamila plešuća svjetla oko mog tijela.

   - Mora da je greška - reče Liječnik.

   - Što govore? - ponovi nestrpljivo Denkir.

   - Govore da Median umire - odgovori mu liječnik. - Što je naravno nemoguće! Odmah ga šaljem u "Bijelu Zoru" i sve će biti sređeno za tren!

   Da objasnim: Median, to sam ja; "Bijela Zora" je čudesna prostorija u kojoj je otkrivena Besmrtnost. U nju su odvozili pacijente na kojima bi došlo do poremećaja i, baš kako je dobri Liječnik rekao, čudesna bi ga prostorija sutradan pustila vani, sasvim zdravog, ponovo besmrtnog.

   I dalje ležim na stolu, svjetla oko mene plešu, a ja se pitam, koliko sam već takvih momenata imao u životu. Već dugo živim, jako dugo, ali ne sjećam se da sam ikada bio u "Bijeloj Zori". Je li to moguće? Ili mi brišu sjećanje? Ako mi brišu sjećanje: zašto mi brišu sjećanje?

   Počinjem misliti na bezbrojna intergalaktička putovanja na kojima sam bio. Osamdeset i sedam misija je iza mene, a svaka traje po nekoliko stotina godina...Svemir je prazan, ledeno prazan, bešćutan, osjećam se dijelom njega. Poprimio sam nešto od njega kroz koga putujem! Poprimio sam njegovu ravnodušnost! Jer Svemir nije zao, nije ni dobar: jednostavno je ravnodušan, a ta ravnodušnost ne da se podnijeti, ako je i malo dublje upoznate. A ja sam je upoznao.

  Pitanje mi bljesne: koliko još ovako? Vječnost? I odjednom mi vječnost postaje odvratna. Ne želim više besmrtnost. Ali što dolazi poslije nje? Neka druga vječnost? Različita?

   - Ne želim ići u "Bijelu Zoru"! – kažem odjednom odlučno, napola i samog sebe iznenađujući.

   Zapanjeno me gledaju! Ne vjeruju da sam to upravo rekao: ne vjeruju vlastitom sluhu.

   - Što si rekao? - upita Liječnik.

   - Čuli ste! - odlučan sam da izborim svoju želju. - Ne pristajem ići u Bijelu Zoru. Ni nigdje drugdje. Hoću otići kući, gledati plavičasti vjetar, osluškivati njegov pjev i čekati...čekati oslobođenje.

  - Kakvo oslobođenje?! - ljuti se Denkir. - Čekao bi smrt!

  - Zar to nije jedno te isto? - pitam tiho.

  Ne odgovaraju mi. I ne moraju. Znam!

 

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.