Smijao se onim mladenačkim, zaraznim smijehom što je odjekivao punim autobusom meni u neposrednoj blizini…Uhvatim sebe kako se smiješim iako umorna i bez volje za razgovorom. Okrenem se da pogledam u lice i ugledam ispijene plave oči i osjetih grozan zadah alkohola što je izlazio iz njegovih usta. Usprkos tome nasmijem se , zamahnem rukom ispred nosa tjerajući oblak neugodnog mirisa.

« To je miris sira, » kaže mi ….

« I koja flaša rakije uz to… »dodam, govoreći  više za sebe …

« Ma da…malo sam se zalio…vikend je …”dobaci on glasno se smijući..

“Zaglavim ponekad…iako sve češće…Šta će te…nemam posla, pa utapam tugu u čašici….”

Približavam se mojoj stanici i ustajem…..On se pomakne da mi napravi prostora da izađem…i uz put dobaci:

“Lijepo ti poslije podne želim…”

Imala sam neodoljivu potrebu da ga dotaknem i pomilujem mu lice rukom žene i majke…

Ne činim to inače nepoznatima, pogotovo ne po autobusima…al bio je još toliko mlad, a već star…

“I ja tebi želim još bezbroj predivnih momenata…Željela bih te vidjeti vedrog i nasmijanog, ali treznog! Tek si na pragu života, ali koracima već polako na rubu provalije….”

Ništa nije odgovorio…samo me šutke gledao…..Njegov me pogled još dugo proganjao….

Prošli su mjeseci i godina se okrenula. Sjedim u autobusu danas i vračam se …Umor mi obilježio lice nakon napornog dana…Zatvorim oči i uronim u svoje misli..preokrečem sliku dana.

Neko mi lagano dodirne rame.Trznem se…i okrenem…

Plava kosa i široki osmjeh….On stoji pokraj mene ….svježe obrijan, ugodnog mirisa..

“Hej…”pozdravim ga znakom prepoznavanja…

“Nadao sam se da ću te jednom sresti da ti kažem koliko si me dotakla svojim riječima….”kaže mi smiješeći se…

“Ne pijem više od onoga dana…i radim…..Život mi danas ima sasvim drugi smisao….”

Ostanem   zatečena njegovim riječima nesposobna  da odgovorim….

On mi dotakne podlakticu i pomogne pri dizanju….

Osjetih se lakšom…..sav umor nestao je….i tmurno poslijepodne učini mi se zrakom sunca prožetim…