Ovaj tekst posvećujem osobama koje prolaze svakodnevno kraj nas a da se vežemo za njih ni ne znajući. Ne znamo koje svaki od nas nosi probleme i što proživljava. Izvana sve može izgledati krasno, ali iznutra ...

Prije tjedan dana na cesti sam srela susjedu koja me šokirala rečenicom da se susjed Željko objesio na livadi gdje studenti igraju nogomet. Taj fin i pristojan čovjek, uvijek dobre volje, koji je godinama bacao lopticu svom psu na livadi, te mahao drugima i pozdravljao ih, sa samo 53 godine odlučio je reći svima zbogom. Naizgled je bio zadovoljan, otvoren i društven, ali se iznutra nije otvarao. Vjerojatno je iznutra u njemu raslo nezadovoljstvo.

Mi svi susjedi smo u šoku i još ćemo dugo biti. To popodne rekao je ženi da će to učiniti, a već i prije je bio sklon tom zadnjem koraku. Svezao je psa uz ogradu i objesio se na jedno od drveta; nitko to nije vidio zbog gustog drveća, nego su ga slučajno našli. Brzo je došao plačući njegov sin. Iako su ljudi brzo intervenirali i odvezen je kolima Hitne pomoći, nije mu bilo spasa. Iako je supruga dala slijedeće dane prijedlog da se njegov pas uspava, sin je odlučio da će on preuzeti brigu o njemu. Pas neprestano očekuje voljenog gazdu i čeka ga stalno na vratima.

Kad prolazimo kraj mjesta gdje je svakog dana dolazio igrati se sa psom svaki put se sjetimo pokojnog susjeda. Nikad ne znate koga vidite zadnji puta, i zato trebamo biti bolji jedni s drugima.