Zaustavih se, na tren,da udahnem mirise šume iz moga sna..Ah,i zalutah u tom dašku purpurnog proplanka, koji me zove,da legnem,na sag od zvončića,da zatvorim oči, i čekam pticu zlatnu,da sleti na dlan moj..Ona ne smije osjetiti moj dah, ona ne smije osjetiti ni vidjeti i najmanji pokret moga tijela..jer..nije iz dimenzije gdje tijela dišu...Moram duša potpuno postati, da bi mi duša ptice zlatne prišla..I čekam..Čežnja za djelićem raja oduzima mi dah..I gle..Samo osjećam dodir krila zlatnih,a ne usudim se oči otvoriti..Ako ih otvorim..Ptica će otprhnuti..No,dodir i zagrljaj krila otvaraju oči moje..Ja MORAM vidjeti, makar kroz san, moju čežnju, vjekovima sanjanu..I gle..Pogledah svoje ruke, i vidjeh da su u krila pretvorene..I tijelo svoje, zlaćanim perjem pokriveno.. Shvatih,da sam cijelo vrijeme čekala sebe,i nosila dušu koja će jednom slobodna poletjeti, iznad šume, u susret zlatnom smiraju, gdje sve Ljubavlju  koja nema kraja diše..Trebala sam samo sklopiti oči tijela, i prepustiti se očima duše.. Sve drugo, bile su samo iluzije protkane okovima, bršljani, koji su, obavijajući stabla žudili za mrvom sunca iznad mraka...