1. ZASTOR

 

 

        Poderao se zastor. Krpali su ga. Opet se poderao. Opet su ga krpali. Kad se opet poderao, staviše poveću zakrpu. Kad se još jednom poderao, staviše dvije.

Na zastoru je bio naslikan krajolik s cvijećem. Nekada je slika bila živih boja i bogata pojedinostima; no s vremenom je gubila sjaj i komadiće prizora. Ukućani su pobožno promatrali sliku, zamišljajući izgubljene dijelove tamo, gdje su sada bile mutave zakrpe.

        Takav se zastor više nigdje nije mogao nabaviti. On se dobivao zajedno s kućom, određen da traje koliko traje. Nikakav ga drugi zastor nije mogao zamijeniti. Zato su se ukućani dogovorili da ga uopće ne diraju. Da ga ostave navučena na prozoru. Kako bi što dulje trajao.

        U neko, opet, vrijeme zastor se počeo tanjiti i prozirati se, ostatak slike stao se bogaljiti i mutiti. Ukućani su hodali na prstima, i odlazili disati u pokrajnu sobu, da dahom ne bi uznemirili bolesnu tkaninu. No zastor se svejedno, nit po nit, rijedio i nestajao, te su se kroza nj počeli nazirati svjetovi izvan kuće.

        Ukućani nisu znali gledati van. No malo pomalo u kuću stadoše prodirati neviđeni svjetlaci i boje. Jednoga jutra otkine se poveći dio tkanine, i pokaže se iza njega proziran prozor, u prozoru prizor, za prizorom obzor.

        Onda su ukućani kliknuli, potrčali, i odgrnuli ostatak zastora.

 

        “Mi smo cijelo vrijeme živjeli u sumraku”, rekao je jedan. “Nije se radilo o zastoru – radilo se o vidiku kojega je on zaklanjao. Nije trebalo čuvati zastor, trebalo ga je, naprotiv, što više ne čuvati”. 

 

 

        U početku, slika na zastoru zamjenjuje prizor iza zastora.

 

 

        Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (neobjavljeno)