26. ZASLUŽNIK I NJEGOVA SJENA

 

        U svakomu naraštaju, ima, kažu, pedeset i četvoro onih zbog kojih sunce izlazi, a sudnji se dan još jednom odgađa. Oni su naširoko i tajom posađeni u sve krajeve zemljine kugle. Opasnost nastaje onda kad ih pogromi i pohare izbrišu prije nego što pristigne novi naraštajski prirast. U toj praznini između prošlih i budućih zaslužnika zakazan je, vele, smak svijeta.

        Jednom se tako dogodilo da je u izvjesnomu naraštaju preostao samo jedan jedini zaslužnik. On nije ni znao da je on taj. Da je znao, više bi se čuvao, više bi se brinuo. Da je znao, imao bi bolje mišljenje o sebi. Nije imao ni nasluta koliku odgovornost svakoga dana nosi kroz svoju bezimenu svakodnevicu. Ovako, bio je nehatan, iako nije bio bezbrižan.

        Ali njegova je sjena znala. Išla je za njim kvocajući: “Pripazi, tamo je jaruga. Vjetar puše, prehladit ćeš se. Kiša pada, smočit ćeš se.  Vrijeme je da se odmoriš. Vrijeme je da se oženiš. Ne, ono društvo nije za tebe”.

        Zaslužnik je ućutkivao svoju sjenu kako je znao i umio, najčešće pripitom galamom; i polako je postajao redoviti seoski pijanac. Svakoga je predvečerja ulazio u niskočelne krčme, gdje je uvijek bilo društva spremnoga za još-jednu-pa-još-jednu čašu. Zaslužnik je znao zapeti do zore. On nije znao zašto tako lakoumno troši san i snagu; no poslije devete čaše objavio bi mu se razlog: sve je to stoga da ne bi slušao čandrljanje svoje sjene.

        Dok je pio i galamio, zapuštenica je sjedila pred krčmom, sklupčana, skvrčena, nemoćna. Da je mogla, otišla bi od njega. Ali bila je njegova zauvijek.

Kad je izlazio, uvlačila mu se pod raskopčanu košulju i uzbuđeno šutjela; gore u glavi hučalo je i orljavilo. Uljezala je s njim u krevet, lijegala mu na srce, i cijelu noć bezglasno, ženski šmrcala. On je zbog toga ujutro bio razdražen.

“Ne shvaćaš“, progovarala je oko podneva, tanko, razborito, “na kocki je sav svijet, to jest, zemlja, sunčev zavrtanj...”

On ju nije čuo, jer mu je u glavi i dalje bančila praznina. A bančila je zato što svoju čandravu, njurgavu, dugoga nosa sjenu nije želio čuti.

 

Ostala pedeset i tri zaslužnika na dvorima od oblaka sa zebnjom su pratili njegove vrludave korake.

“Ih, kad bi netko od nas mogao časom sići i zauzdati ga” mrmorili su. “Netko će ga izlemati, nešto će ga pogaziti. Skotrljat će se niz stube. A jedini je on nadležan za opće spasenje. Ima li tko kakav savjet”?

“Imam ja”, rekao je jedan zaslužnik, koji na zemlji nije stigao dalje od pet tjedana u maternici. Pobacilo ga.

I ne stigavši objasniti što mu je sinulo, on se uvuče u jednu krupnu kaplju kiše i spusti se dotičniku na tjeme. Tamo probudi umornu i zgužvanu sjenu, pa joj zašapće na uho:

“Slušaj, vajkalice, dosađuješ mu. Ne zvocaj i ne kvocaj, pa on neće toliko zalaziti u onu pijanu halabuku, i neće utaman trošiti jetra i moždane”. 

Sjena se osupnula, htjela nešto reći u odvrat, ali zaslužnik je već ispario put oblaka.

Od toga trenutka sa sjenom se stalo nešto nevjerojatno događati: počela je svlačiti tamnu boju. Postajala joj je tijesna. Ispod tamne, pojavila se plamena, lepršava boja. Nožicom u srebrnoj cipelici hitnula je tamnu. I nije znala mirovati: bila je stvorena za ples, za očijukanje, za zagonetne mijene ćudi.

“Gle, nisam znala da sam takva”, rekla je sjena iznenađeno, razdragano.

“Ne znam zašto se ti stalno smiješ“? ozlojeđen njenim smijehom upita čovjek, i ne znajući da ju to pita.

“Ni za što”, odgovarala je prpošno, uživajući što je takva kakva je, bezbrižna. Zavrtanj sunca i kolobare zemlje prepustila je mudrijima od sebe.

Jedne noći čovjek ju začuje gdje plače.

“Zaboga, što ti je”? skočio je iz kreveta prilično unezvjeren, i opet ne znajući da ju čuje.

A ona se smijala poput cvjetne vijavice.

“Zadirkujem te”, nestašila se. “Priznaj, ti voliš kad te zadirkujem. Ti voliš moj smijeh. Uopće, ti voliš“.

 

I tako se zaslužnik oženio svojom sjenom – oženio zato, jer ju nikako nije mogao čvrsto i do kraja zgrabiti, ljudski obujmiti, jer ju je stalno pokušavao proniknuti, jer mu je ona naprosto prožela misli i dane daleko više od još-jedne-pa-još-jedne-čaše.

Na dvorima od oblaka slavilo se i nazdravljalo najdosjetljivijemu među zaslužnima – njemu, koji nije boravio ni pet tjedana u službi zemlje i sunca, a gle, metak mu pogodio usred srijede.

 

 

MORA MALO NAOPAKO DA NE BI BILO OPAKO.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)