Dvije ključne riječi, koje drže našu egzistenciju u komadu.. Kao tisuću puta razbijenu vazu, koju ljepimo, jer nam je žao baciti.. To su naši odživljeni životi, kojih se ne odričemo, iako stalno dobivamo nova tijela, nove šanse, nove prilike da rastemo i uzrastemo..

Definitvno, nakon svakog života, razbijamo stare kalupe, oblike, kreiramo novu posudu, za koju beremo svježe cvijeće..

Tako bi bar trebalo biti..

A mi se okrećemo unatrag, i zapinjemo nostalgično za prošlošću, koja je eto, bila ljepša nego sadašnjost..

Sadašnjost je nahoče..tu i tamo joj se okrenemo, kada nas prošlost pritisne, poput mlinskog kamena oko vrata..

Pa se ovdje u ovom novom životu, raspinjemo, zadržavamo se oko stvari, koje su nam zapravo bile važne prije, a sada bi ih trebali prevazići..

Vežemo se za emocije, koje su tako čarobne, kad nas uvuku u svoju slatku izmaglicu iluzija..

Zašto su ljudi ovakvi, zašto onakvi, zašto sam ja osjetljiv, a oni ne, zašto nas neki opterećuju samom svojom prisutnošću, a kod nekih se osjećamo kao kod kuće..

Pa se lijepo utaborimo na obali tih famoznih emocija, i ne idemo dalje..

A Duh čeka svojih pet minuta spoznaje.. I pušta dušu da se zabavlja tricama, u odnosu na bit Ljubavi..

Neki se popnu visoko, na vrhunce uma, i misle da je to krajnja granica  dostignuća..

A zapravo i ne vide, da ih je um- iluzionist, obmanuo, i da zapravo stoje na običnom brdašcu, pred kojim prava planina čeka...

Kako egzistirati bez ljepljenja za prošlost, ne razmišljajući o budućnosti?

Ne zaustavljati se na prvoj stepenici, ako nas uvjeravaju da se ne trebamo uspinjati više, i da je sasvim dovoljno ono što smo prešli..

Uzdati se u vlastitu intuiciju, i ne dopustiti ničem ponuđenom, da nam bude smjernica, makar to bilo obučeno u odoru anđela..

Posvetiti se konačno svom nahočetu, kojeg sadašnjošću zovemo, i slijediti svoj ritam duše, kojeg vrlo često, uopće ne čujemo i ne primjećujemo..