Zaljubljivanje

Tek kad je ugledao njenu dugu kosu boje pjenušca kako se u raskošnom i svjetlucavom slapu prosipa niz njena leđa, Vilko postane svjestan kako je njegov lutalački pogled upravu nju tražio. Ljepoticu. Tako ju je zvao u svojim mislima već petnaest dana, Vilko je brojio dane, dan po dan, pažljivo i radovao se svakom idućem. Nakon mnogo vremena, činilo mu se. Jer znao je da će ljepoticu sresti: kupovala je u istoj samoposluzi u kojoj i on sam.

Vilko je, poput većine muškaraca, mrzio kupovinu namirnica, čitavu onu gužvu u samoposluzi sve do onog jutra prije petnaest dana kad je prvi put ugledao nju. Ljepoticu. Dan poslije, ponovo se uputio u samoposlugu, iako je čitavu tjednu kupovinu obavio prošlog dana. Nije obratio pažnju na upitan blagajničin pogled: bila mu je susjeda i dobro su se poznavali. Kratko i ljubazno joj je klimnuo i produžio između dugačkih redova raznoraznih namirnica, a pogled mu žudio ugledati raskošnu kosu čudnovate boje, za koju nije bio sasvim siguran da li je umjetna ili prirodna. Nije ga ni bilo briga. Bila je posebna, uzbudljiva i to mu je jedino bilo važno. Baš ga briga za glupe sitnice?

Umalo se sudario sa ženom kose boje pjenušca i oprezno joj se osmjehnuo, propuštajući je proći. Gurala je pretrpana kolica ispred sebe, obučena u traperice, crvenu debelu maju i crnu kožnu kratku vindjaknu. Poput klinke od šesnaest, pomislio je, a sigurno je već prešla četrdesetu, možda četrdeset pet, ocijenio je gledajući je ispod oka. Ali mu je ona ulovila pogled i nenašminkana velika i požudna usta razvukla su se u smiješak otkrivajući besprijekorne zube.

A oči ... nikad neće zaboraviti te oči, već onda je to Vilko znao, bile su velike, velike i bademastog oblika i granitno sive. I tople. Usprkos sivoj boji. Beskrajno tople. Vilko se uzvrpoljio pod sivim pogledom i rumenilo mu je navrlo u glavu, osjećao je kako mu uši crvene i bio je zbunjen da zbunjeniji nije mogao biti. A onda se naljuti na samog sebe: pa nije neki balavi drkađija da ne može podnijeti pogled žene! Zrele žene. Ljepotice. Gdje mu je muškost? I bijes prkosa ga natjera da zastane, uspravi se u čitavoj svojoj visini i drsko se zagleda u sive oči ljepotice, šaljući joj pogledom besramnu poruku kako bi je volio zgrabiti za tu kruškoliku trapericama utegnutu stražnjicu, strgnuti traperice sa nje i zabiti se u nju svom snagom, onako stojeći, ne oklijevajući ni trena. Osjećao je kako mu muškost buja zbog tih puteno-besramnih misli i bio sretan zbog toga. Znao je da će ona to primijetiti. Uvijek primijete. Ljepotica se još raskošnije osmjehnula i zavrtjela glavom, lijepo joj je lice blago porumenjelo i Vilko je bio siguran da je poruku pročitala i shvatila i upila. Upravo je to i želio. Neka zna da nije neki mlakonja kojih kao da je prepun svijet. Da se nije uplašio njene raskošne ljepote. Da neće pobjeći. Da je tu. Za nju. Ali da neće na koljenima moliti.

Pogledi su im uranjali jedno u drugo. Vilko je osjećao kako ga njen pogled zove i odbija u isti čas i znajući, osjećajući, kako je u vječnoj borbi između žena i muškaraca u ovom času prednost na njegovoj strani. Iznenadio ju je, a da ni riječ nije progovorio. I želeći zadržati tu prednost, znajući kako ljepotica očekuje da on prvi progovori, Vilko prisili samog sebe na oštar okret i udalji se. Dok je koračao prema blagajni, a da ništa nije kupio, osjećao je ljepotičin zbunjen pogled na sebi. A leptiri su mu plesali u stomaku, leptiri za koje je bio sasvim siguran da ga više nikada neće posjetiti. Da su mrtvi zauvijek.

Dani su postali uzbudljivi, noći usamljene, teške, sa erotskim snovima. Što ga je zabavljalo, jer prošlo je odavno doba kad su ga posjećivali erotski snovi. Dani su puzali polako kao u usporenom filmu ispunjeni fantazijama. O njoj. O ljepotici. Intenzivno je živio samo onih nekoliko minuta, dok bi u samoposluzi ukrštao pogled sa sivilom njenih očiju. I želio ju je. Svakim danom sve više. I svaki put, kad bi se u prolazu okruženi poslaganim namirnicama na policama susreli, njegov joj je pogled upućivao erotske poruke i oči su im blistale i njoj i njemu. Igrali su prastaru i uvijek iznova novu igru i uživali u njoj. A nevidljive niti koje su ih povezivale postajale su sve čvršće.

Šesnaestog jutra, istog časa kad se probudio, Vilko je odlučio: nema više igre! Od sad je na djelu samo akcija! Bude li još čekao, da ne upotrijebi riječ oklijevao, može sve pasti u vodu. Istuširao se kao svakog jutra i pažljivo obrijao pomno pazeći da ne propusti ni najmanju dlačicu. Osvježen, odlučan, a opet drhtav, uputio se u samoposlugu. Sad ili nikad! A što ako nje nema? Ako ne dođe? Što ako ... Ali bila je tu, stajala je između polica gledajući prema njemu i u njega, ne obraćajući pažnju na namirnice oko sebe: bilo je očito da ga je čekala. Vilko prođe pored blagajnice kratko klimnuvši i osmjehnuvši se, ali mu je osmjeh bio upućen ljepotici, koja je i dalje stajala na mjestu gledajući u njega.

- Vilko - reče joj on mirno i tiho i razgovijetno istog časa kad joj je prišao, čekajući da ljepotica prva pruži ruku na rukovanje.

- Moje je ime Vilko. A tvoje?

- Dorina - odgovori ljepotica, a oči boje granita radosno su bljeskale, milijuni iskrica iskakale su iz njih: vatromet dobrodošlice.

- Hoćemo li na kavu? - upita Vilko prihvaćajući Dorininu ruku i uživajući u njenoj maloj i toploj i suhoj šaci, koja mu je uzvraćala čvrst stisak. - Da se bolje upoznamo?

- Mislila sam - reče Dorina uz raskošan osmjeh - da me nikad nećeš odlučiti na poziv .

- Prevarila si se - reče Vilko.

- Pa - reče Dorina - ovo mi je prvi put da mi je drago što sam se prevarila.

Kao da se poznaju godinama i kao da su vrlo mladi, a ne već sasvim zreli ljudi, Dorina i Vilko spontano isprepletu prste u čvrsti i topli stisak, pa ostavljajući napola puna kolica da usamljeno čekaju između polica, upute se prema izlazu, dok ih je pratio blagonakloni osmjeh blagajnice.

 Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.