77. ZALJUBLJENA RUŽA

 

        Jednoj su ruži, zaljubljenici u sunce, pričali o mjesecu i mjesečini.

        “Zašto bih gledala paunicu kad sam vidjela pauna”? navodila je ruža svoje razloge nagovaračima, pokazujući time svoje otmjeno i nesvagdašnje znanje o kićenoj ptici.

        “Ali kraljice, zar niste makar radoznali”? pitali su ponoćni cvjetovi, krijesnice, noćne leptirice.

        “Nemam razloga biti radoznala. Svakoga dana viđam sam vrh svjetla”.

        Naposljetku se u nagovor uplelo i sunce. Nije mu se, naime, sviđao uzvišeno prezriv ružin ton. Sunce pusti kap svoje kapi u zrikavca. Ovaj počne tako čeznutljivo pjevati o suncu, da je ruža naćulila latice, prepoznavši u pjesmi svoju vlastitu zaljubljenu dušu. I tako je, ni ne primijetivši da bdije, probdjela cijelu noć pod mjesecom, slušajući zrikavca.

        Ujutro su ju pitali kako je provela noć.

        “Prelijepo”, odgovorila je.

        “Znači li to da ste okusili mjesečevo srebro”?

        “Kakvo srebro?! Ja sam cijelu noć slušala svoju vlastitu ljubavnu izjavu suncu. Sunce i ja bili smo divno sami - kao nikad po danu”.

 

 

       Što im možeš, kad se zaljube ništa drugo ne vide...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)