Fotografija je bila crno bijela, onakva kakve smo danas već pomalo zaboravili, a koja u sebi nosi tajnovitost i posebni pečat danas nepostojeće intimnosti utopljene i izgubljene u bojama.

Sa slike se smiješila mlada i zaljubljena žena pogleda uprtog u more pored kojeg je stajala, dok su oko njenih nogu pljuskali prednoćni valovi. Pored njenog je lika za trenutak zaustavljen i zauvijek zabilježen ostao dječji smijeh i vesela dječja igra, sačuvana od prolaznosti i umiranja. Bio je to trenutak u kojem se činilo da je savršenstvo života odnijelo pobjedu nad vremenom. Njega nije bilo na slici jer je on bio taj koji je fotografirao ovaj rijedak podsjetnik zaustavljene i u mrežu uhvaćene ljubavi. Prelazio je prstima preko njenog lica, pokušavajući se sjetiti dodira njene kože i mirisa koji ga je pratio još dugi niz godina nakon što je otišla…Gotovo je mogao pod prstima osjetiti maleni, svjetlosmeđi madež iznad njenih usana, koji je njenom porculanastom licu dodavao dodatni štih rijetke, orijentalne ljepote. Pogledom je prelazio preko razgirane djece; dva dječaka koji su bacali kamene oblutke u nemirno more i djevojčice koja se igrala kosom koju je vjetar nestašno nosio i tako prkosio njenoj djetinjoj nestrpljivosti.

Bacio je još posljednji pogled na požutjelu sliku i polako, beskrajno strpljivo, vratio je na njeno mjesto u albumu, gdje će čekati na njega dok ponovo odluči prošetati svojim sjećanjima. Jer, naposlijetku, preostala su mu još samo sjećanja…Ustao je polaganom kretnjom tako značajnom za jesen života i krenuo u kuhinju. Polako je sjeo za kuhinjski stol, biranom je kretnjom stavio salvetu preko koljena i usmjerio svoj pogled na prazno mjesto nasuprot sebe. Tamo je stajao uredno postavljen tanjur i pribor za jelo, ispod kojeg se bijelila besprijekorna čistoća platnene salvete…iako je već dugo bio sam, nikada još nije pojeo večeru, a da ne bi postavio stol za dvoje.

Treću je godinu već bio sam i treću je već godinu slijedio tom svojem malom, intimnom obredu zamišljene večere u dvoje…

Već se odavno bio pomirio s tim da ga njegova djeca posjećuju jednom godišnje, da zaboravljeni dječji smijeh čuje tek povremeno i usput, kada njegovi unuci odluče da će navratiti s roditeljima na pola sata, onako usput ili iz prisiljenog osjećaja dužnosti, a onda odjuriti dalje u svoju mladost.
Prihvatio je i to da ni susjedi više ne navraćaju na kavu i čašicu razgovora, tek ponekad ugosti starog pismonošu koji donese pokoje, sve rjeđe pismo s onu stranu oceana…
Ali nikad se nije pomirio s tim da više nema nje…njegove supruge, njegove najbolje prijateljice i družice; osobe uz koju je vezivao sve svoje snove i bez koje prelijepa, sunčana jutra, ni zvjezdane večeri na starom trijemu ispred kuće, nemaju nikakvog smisla.

Kada je pojeo večeru, pospremio je i oprao svoj tanjur, a njen je vratio na dobro poznato mjesto u starinskom kredencu. Potom je sjeo na trijem, kako su to nekad običavali činiti udvoje; zapalio cigaretu i zagledao se negdje u daljinu…dugo je tako gledao, a potom je zatvorio oči i ispustio dogorjelu cigaretu iz staračkim pjegama posute ruke. Na godinama namreškanom licu pojavio se sretan osmjeh i činilo se kao da sanja…Možda je u snovima ponovo stajao uz more i gledao drago lice i slušao veseli dječji smijeh…ili je mladenačkim korakom potrčao u njen zagrljaj da bi zauvijek ostali zajedno…

P.S. Žalosti me pomisao koliko mnogo starih ljudi dočeka svoj osmjeh tek kad za sobom zauvijek zatvore vrata...a kako je malo potrebno za sreću...zvuk parkiranog automobila pred kućnim pragom, veseli dječji smijeh i povremena večera za stolom kojim se širi miris svježe kuhane hrane pripremljene s ljubavlju...čvrst zagrljaj i poljubac na smežurano lice i dvije riječi "Volim te" ili "Hvala što jesi!"