ZAKAMENILO SE

PA SE OTKAMENILO

 

 

        Bila jedna žena u selu, koja, kad bi te pogledala, pretvarala te u kamen, a ti ni da zucneš. Poslije bi te otkamenila, a ti ne znaš da si bio kamen.

        Kažu.

        Nego, dok si bio kamen, jedno je drukčije vrijeme prolazilo.. Bilo ga je toliko, da si mogao proživjeti život od rođenja do smrti, onako lagano, krzmajući i ne brzajući. Toliko ga je raznovrsnoga bilo, vremena, da si mogao proživjeti život kralja u palači, ili prosjaka na ulici. Da si mogao proživjeti život hrasta, mrava, ili oblaka. Naposljetku, mogao si proživjeti život vlastitoga, još nerođenoga unuka. I na kraju krajeva: mogao si proživjeti vlastiti život iznova, ali ljepše i bolje.

        Kažu.

        Ta je žena sve to mogla, eto. Mogla je, jer se vjerovalo da može.

        I mogla je, kad se razljuti, prekovrnuti tvoju kuću naopako, tako da ti se krov zabije u zemlju, te hodaš naglavce, kao slika u jezeru.

        Ona je morala tako. Tako joj je bilo upisano. Ali je pretjerala, zlorabila svoju moć, i zato ju je stigla vlastita zamka.

        Kažu.

 

        Evo kako je to bilo: žena je imala unućicu, očiju kao različak, a kose poput pčelinjega roja. Unučica je jednoga dana sagradila kulu od toga kamenja, koje se stalno prometalo tamo-amo; i zavukla se u kulu, onako u igri. Onda je ta žena, baka, zaboravila da joj je ovo unučica, pa ju je pogledala i zakamenila je. Na vrh kule spustio se tada malen, okrugao kamen, kao jabuka koja označava kraj visine.    

        Nitko nije primijetio da se zakamenila, jer se odmah otkamenila. Ali onaj kratki trenutak djevojčica je, kao i toliki prije nje, bila negdje drugdje, bila nešto drugo, i saznala nešto što malo tko zna. Učini se čaralici da dijete pamti ono što drugi ne pamte: gdje je, i što je bila između dva daha.

        Kad se,. dakle, otkamenila i nastavila s igrom, upita ju baka:

        “Gdje si bila, malena?”

        “Pretvorila sam se u pauna i odletjela u Indiju.”

        ‘Što si tamo radila, malena?”

        “Hodala naglavce, kao slika u jezeru.”

        “Što si još radila, malena?”

        Djevojčica rojave kose i različak-očiju pogleda tada baku starijim pogledom, i reče:

        “Zakamenila sam svoju baku, tako da misli da sa mnom razgovara, a zapravo je negdje drugdje, i radi nešto drugo.”

 

        ^aralica se istrese iz sebe, kao kiša iz oblaka. Upita oprezno:

        “A gdje je tvoja baka, malena, i što sada radi?”

        “Stoji u žitu i plaši vrapce. Stoji u redu da se rodi, ali neće tako brzo.”

        Žena je plinula kao oblak, kad istrese svu svoju kišu. Slabašnim je glasom rekla:

        “Zar mi ne vjeruješ? Ja sam tu, vidiš da sam tu...”

        “Nisi. Još dva, tri moja leta u Indiju, i bit ćeš tu.”

        “A gdje je Indija, je li daleko?”

        “Ako hoću, daleko je; ako hoću, u džepu mi je.”

 

        Bila jedna žena u selu, nalik na plašilo za ptice. Nekada je bila velika čaralica, kažu. Danas joj više nitko ne vjeruje - a od vjere je sva čarolija.

       

       

        Kad vjeruju tebi, to je moćno.

       Kad ti vjeruješ sebi, to je moć.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.