Ovo je priča, koja mi je prva izašla u elektronskom časopisu "B.O.R.G.", kojeg na žalost, više nema.

   Nakon ove priče, istinski sam se raspisao ...

 

Zajednički trening

 

 

     Helenu sam upoznao na svakodnevnom trčanju: jednog mi se hladnog zimskog dana pridružila, klimnula plavokosom glavom, nasmiješila i upitala:

     - Mogu li sa vama trenirati? Primijetila sam da trčite gotovo svaki dan, a meni je velika želja istrčati polumaraton. Mogu li trčati sa vama, mislim da me istrenirate, osposobite za tako dugo trčanje?

     Nisam odgovorio. Pažljivo sam je pogledao, bez skrivanja, otvoreno je čitavu odmjerivši pogledom. Visoka bar 170 cm. Dugih nogu (sakrivene u tamnoplavoj trenirci, ali sam kasnije otkrio da su prekrasne), prirodna plavuša duge kose, koju je vezivala u rep i koji joj je poskakivao na leđima dok je trčala pored mene. Oči joj nisu bile plave i to me iznenadilo: bile su sive i prvi sam put vidio takav pogled. Bokovi su joj bili možda za mrvicu snažniji, ali sve skupa, sa onim svojim širokim osmjehom, na isto tako širokom licu, odavala je dojam vitalnosti.

     Nekoliko sam puta promijenio ritam, ubrzao: uz malo me naprezanje pratila. Znao sam da može brže i duže trčati i pomislio sam, zašto ne, ionako svakog dana trčim i društvo, pogotovo žensko, dobro će mi doći.

       Cijelu smo zimu naporno trenirali! Ni jednom se nije pokolebala! Pažljivo je slušala moje savjete, pratila me u stopu do granica svoje izdržljivosti. Tjerao sam je trčati po brdima, ne bi li upila što više snage u noge, ojačala pluća. Pjevali smo za vrijeme trčanja i neprestano razgovarali: postala je naprosto sjajna i sve sam više uživao trčati sa njom. Nikad nije kasnila: uvijek je dolazila točno na vrijeme, uvijek nasmijana i uvijek lijepa, odišući svježinom i radošću. Zavolio sam njenu blizinu: bilo je ugodno trčati šumom, a pored mene Helena, otvorenih crvenih usana, vlažnih, hvata zrak, šumno diše, ali ne posustaje. Često sam je u šumskoj osami poželio zgrabiti i poljubiti te prekrasne usne. Uspio sam se suzdržati, ali ne pitajte kako. Bolno.

      Izabrao sam putanju dugu 21 km. Polumaraton. Za sam finiš namjerno sam ostavio kilometarski dug uspon uz brdo, uskom šumskom stazom. Rekao sam joj da je to izazov: nisam joj rekao da volim trčati iza nje i gledati u nju, prateći je, slušati njeno teško disanje, uživati u kretanju kukova, dugim nogama koje su snažno i brzo grabile metre, onaj plavi rep koji ju je šibao po leđima, kao da sama sebe bičuje i prisiljava na sve veće i veće napore! Tu sam misao zadržao za sebe.

     Uživali smo oboje u dugotrajnom trčanju i to gotovo svakodnevno druženje, treniranje, zajedničko uživanje u naprezanju tijela, isplelo je nešto između nas, a da to nismo ni znali, i povezalo nas nevidljivim i jakim nitima želje, kojih nismo bili svjesni, ali bile uvijek i te kako prisutne, prirodne poput disanja! Na tren bi izbile na površinu, dok smo grabili zrak presavijeni u tijelu, nakon iznimnog napora: Helena bi me pogledala, onako ispod oka, i nešto bi bljesnulo u njenom pogledu i između nas. Zbunjivalo nas je to, pa bi brzo u takvim momentima produžili trčati, ne odmorivši zadihana pluća dovoljno.

   Došao je odlučujući dan: prvi dan proljeća je osvanuo baš onakav kako mu ime govori! Krenuli smo polako prvih pet kilometara. Bez žurbe, ritmom treninga, i kad sam vidio da se nije ni uspuhala, i postao siguran da su joj mišići dobro ugrijani, jurnuli smo cestom gutajući metre, kilometre, deset, dvadeset kilometara! Sve je izdržala, sa malim kolebanjem na petnaestom kilometru, koji je ubrzo pobijedila. U trenutku kad je prebrodila krizu i jurnula novim, skrivenim snagama, za koje nije ni znala da postoje u njoj, nasmiješila mi se sretno, zadovoljno, a meni nije bila potrebna druga nagrada za uložen trud: beskrajno sam uživao u njenoj sreći! 

   A onda smo stigli pred ono brdo: kilometar teške i oštre uzbrdice! Strma i duga i opaka, činila se gledana iz samog podnožja brda! Uska staza, šumska, strm uspon sa tolikom strminom, da si se morao jako nagnuti naprijed i gotovo nosom dodirivati zemlju, na kojoj su se sušile otpale grančice.                                                          

   - Sad - rekao sam joj tapšajući je po ramenu. - Sad jurni, daj sve od sebe! Već si pobijedila! Ovo je samo šlag na tortu! Prevalila si svoj prvi polumaraton! Čestitam!

   Podbodena pohvalom, ohrabrena, jurnula je uz brdo poput vjetra: muku sam mučio prateći je! Vrh se brda približavao, puhala je, stenjala, a bogami i ja! Mišići su nam urlali, mliječna se kiselina razlijevala njima, bol do bola, ali trčali smo onako pognuti, nosovima blizu zemlje, ne mogavši vidjeti vrh brda i odjednom se našli na njemu! Bilo je gotovo!

    Helena se okrene prema meni, ozarena, sva znojna i crvena, smijući se, raširenih ruku, skakućući od navale adrenalina, endorfina: tijelo joj postalo jedno veliko zadovoljstvo. Skakućući visoko u zrak, približi mi se i spontano me zagrli, a ja uzvratih stisak i smijeh joj se odjednom prekine, ozbiljno me pogleda sa suncem u kosi, približi mi poželjne usne i tu, na vrhu brda, ljubili smo se, ljubili i nismo mogli prestati!

 

 

 "Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".