Kako se Nova godina sve više približavala, Vilka je nešto sve više vuklo prema velikom prozoru sa kojeg je pucao pogled na zaljev, na sidrište, na svjetlucave brodove u hladnoj noći.

   Zabava se održavala u Dorininom stanu i Vilko se jedva prisilo doći na zabavu, ali znao je, ne dođe li, neće biti dobro. A želio je da bude dobro. I obećao je doći, pristao. Dopadao mu se smjer kojim su plovili Dorina i on. Mirno i opuštajuće druženje uz obostrano uživanje. Ne samo seksualno. Ni Dorina, ni Vilko, jedno drugog nisu opterećivali svojim problemima. Kad su bili zajedno, postojali su samo oni, njih dvoje koji se trude udovoljiti jedno drugom.

 

   A onda, prije samo dva tjedna, došlo je do malog potresa u njihovom ustaljenom druženju. Vilko je mirno sjedio ispred monitora, kad se oglasio njegov mobitel, ta mala i napasna sprava. Istog je trena znao, kako je gotovo s mirnom večeri.

   - Hej! - glasno se smijući povikala je Dorina, kad se konačno javio. - Jesi pogledao kroz prozor u posljednje vrijeme?

   - Nisam - odgovorio je. - Zašto?

   - Pogledaj sad!

   - Moram li?

   - Moraš!

   S mobitelom i dalje na uhu, ustao je i zakoračio prema prozoru udaljenom ni metar i pogledao u noć, uličnom rasvjetom obasjano crnilo. Koje se počelo bijeliti, sve više bijeliti i Vilko je sa iznenađenjem shvatio da pada snijeg. Prava rijetkost.

   - Vidiš? - pitala je Dorina nestrpljivo.

   - Vidim.

   - I?

   - Što i?

   - Pa izađimo malo van, na snijeg - rekla je Dorina. - Uživajmo malo. Zajedno. Ti i ja na snijegu! Dogovoreno?

   Nisu bili jedini koji su izašli iz toplih domova da bi uživali u snježnim radostima. Bilo je neobično tiho, iako još nije bilo ni osam navečer. Saobraćaj je, čini se, stao. Čulo se samo sretno dječje dovikivanje.

   - Daj da te slikam - rekla mu je Dorina i zapovjedila: - Ne miči se.

   Strpljivo je pozirao, a onda se ona iznenada sagnula, zagrabila malo snijega, u nekoliko brzih pokreta načinila grudvu i bacila je prema njemu. Vilko je vidio kako gruda leti točno prema njegovom čelu, ali nije se ni milimetar pomaknuo. A kad se grudva rasprsnula na njegovom čelu, Dorina je prasnula u smijeh, pa  nastavila s grudanjem. Vilko je počeo uzvraćati i dok je bacao jednu od grudvi prema Dorini, odjednom shvati kako se još nikad nije grudao s nekom djevojkom ili ženom. Njegovom djevojkom, njegovom ženom. I počne se smijati. Jer Dorina je maloprije spomenula zajednički doživljaj …

   - Što je toliko smiješno - upitala je Dorina pritrčavši mu i objesivši mu se oko vrata: njeni su koraci škripali na svježe napadanom snijegu.

   - Ti si smiješna - odgovorio je. - Ponašaš se baš kao mala curica.

   - Zar nisam tvoja curica?

   - Znaš da jesi - rekao je i nježno je zagrlio: nije mario za radoznale poglede susjeda koje je naslućivao na sebi. - Idemo prošetati do parka, dok je snijeg ovako dobar. Neće dugo potrajati, vjeruj mi.

   - Možemo razgovarati dok šećemo  - rekla je Dorina, a Vilko je zapazio njen ispitivački pogled.

   - Moramo razgovarati? - upitao je. - O čemu? Zar se nešto dogodilo?

   - Nije još.

   - Ali će se dogoditi - s uzdahom je rekao Vilko, a ona se nasmijala kiselom izrazu njegovog lica. - Što to, Dorina?

   - Dolaze mi prijatelji - odgovorila je, dok su polako koračali prilično strmom nizbrdicom, a snijeg je škriputavo pjevao ispod njihovih ujednačenih koraka.

   - Kad?

   - Za doček Nove godine.

   - Ah! - rekao je.

   - Molim te, molim te, nemoj me odbiti! - uzviknula je Dorina zabrinuto ga gledajući i potežući plavu vunenu kapu prema čelu, sakrivajući kosu koju je Vilko uživao gledati. - Ne mogu ih odbiti, to su mi stari prijatelji. A želim biti i sa tobom, pa ...

   - ... si pomislila da me nagovoriš na doček kod tebe, uz tebe i pored tvojih prijatelja - nadovezao je Vilko mirno. - Nema problema.

   - Molim?

   - Nema problema - ponovio je.

   - Pristaješ?

   - Naravno da pristajem.

   Dorina je zastala i odmahnula glavom: ulična je svjetiljka bila točno iznad nje i osvjetljavala joj ozareno lice i Vilku je bilo drago što je odgovorio kako je odgovorio. Čemu se toliko opirati? U početku je, naravno, pomislio glatko je odbiti, nije volio velika okupljanja, više je volio samoću, ali pristajući, znao je da će Dorini pričiniti veliko zadovoljstvo. A to je želio. Pričinjavati joj zadovoljstvo. Uvijek i u svakom trenutku. Priznao je to samom sebi.

 

   I evo ga sad ovdje. Večer je prošla sasvim dobro, prijatno, Vilko je morao priznati. Dorinini prijatelji nisu pokazivali preveliku radoznalost i nisu se napadno trudili razgovarati sa njim, nisu ga pod svaku cijenu nastojali uključiti u razgovor, a što bi bilo prilično teško,  jer nisu imali zajedničke uspomene.

   Stojeći uz prozor, ponoć je već sasvim blizu, Vilko se sjeti jednog drugog dočeka, ne tako davnog, sa jednom drugom ženom iz njegovog života. I u duhu mu zaleprša njena slika kako pleše u njegovoj dnevnoj sobi, dok je on osmjehujući se lijepom prizoru, gleda udobno zavaljen u fotelji. U jednoj je ruci držala čašu, u drugoj cigaretu i okrećući se i skakućući uz ritam glazbe, obilazila je oko Vilka, dok joj veseli osmjeh nije silazio s lijepog i zažarenog lica. Bila je sasvim malo pijana, ali joj je pijanstvo pristajalo.

   Šampanjac je imao odvratan okus, ali je njoj za ljubav otpio jedan mali gutljaj, gledajući s uživanjem njeno sitno ozareno lice. Svoju je razdraganost prenijela i na njega, iako je znao kako će sutradan otići, nije bio žalostan. Bio je to trenutak razdragane sreće koju su podijelili između sebe i koja će zauvijek ostati njihov doživljaj. Zajednički doživljaj.

 

   Brodovi su počeli parati crno nebo sirenama, vatromet se vinuo u tamne visine osvjetljavajući ih. Vilko zatrese glavom tjerajući uspomene prošlosti, okrećući se životu u sadašnjosti: zakoračili su u Novu godinu! Okrene se u namjeri prići Dorini, ali je Dorina već prišla tik do njega i Vilko samo uz osmjeh raširi ruke, a Dorina klizne u njegovo naručje.

 

 

       Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.