Neka sjećanja nikad ne umiru...

  Prekrivena pijeskom vrelim,samo

  su čekala, da nježna kiša ljubavi

  vjekovne, oživi žedno tlo

   i prekrije ga životom...

I dodir mek, i zagrljaj neraskidiv

koji je kroz vječnost preplitao

čežnje duša...

Ne...sjećanja naša, ništa i nitko

nije mogao izbrisati..Utisnuh te

u sebe..i nestadoh među dinama,

sa vjetrom koji je morao drugima

pjevati svoju pjesmu postanka..

A bio je zapleten, davno, u tvojoj

kosi, tamnoj, kao ebanovina,koja je

mirisala na smirnu i najljepše cvetove

 ikad procvjetane..

Bijasmo i tada vječno jedno..

kao i od postanka što bijasmo.

Neka sjećanja nikad ne umiru..

Utkana u dlan Stvoritelja,sačuvana

su,za ljubav, u kojoj će svaka riječ

prestati postojati..

Za ljubav,koja bješe prije svih riječi

rođena, i koja će se kroz nas

roditi ponovo

i zauvijek...