PROČITANO

589

PUTA

OD 14.01.2018.

zagrljena beskrajem i ljubavlju bez kraja

Jutro me zarobilo sivilom, a ja u bojama ljubavi grlim svijet i nebo danas..Tako sam bila promrzla, bez ognja uz mene,ja, Prometej koji uvijek ima oganj, ukraden od Bogova, za druge, da ih grijem..I mišljah da sam posljednju iskru dala,i skutrena, uz ugaslo ognjište duše, čekala sam dah zime, da zamrzne konačno moju dušu, uspava me, i odvede na poljane Elizejske, gdje proljeće ne prestaje, a duše plamte vatrom vječnom, neugasivom..Mišljah da je i moja vatra takva..I zarobih je u kamin uma, a ne srca..A um, kad je potrošio zadnji iverak, ostavi me prevarenu..Tada je duša zapjevala od radosti..Konačno je mogla šapnuti svakoj ispražnjenoj od uma stanici moga tijela,da je ona taj vječni oganj, kojega ne moram krasti od Bogova..Ona je u sebi Bog, Oganj, ljubav, radost, zagrljaj..I nebo mi posla milijune takvih predivnih iskrica, da shvatim, da nisam sama,da svi tvorimo Božansku neuništivu, toplu i bezvremensku ljubav..I anđeli me zagrliše, šaljući mi malene nježne loptice ljubavi, hranu i oganj istovremeno..Vile i sva divna bića, kojima sam otvorila srce,srodne duše, sa kojima sam shvatila da njihov zagrljaj nikad neće prestati..Ne,ja nisam više Prometej..Feniks, ljubičastog plamena,koji bezvremeno grli i grije svojom vječnom vatrom nebo i zemlju..