U neka doba noći,
kako bi utekao od samoće
koja ne miruje noćima,
i ne bi li umanjio svoju čežnju,
on se uputi putem drvoreda,
do nje.
Onda dugo stoji gledajući
u tamnoplavu svjetlost
njenih prozora.
Grad je potpuno pust,
a obrezana stabla u jesen
izgledaju kao da ih je netko
okrenuo naopako.
Na povratku,
on redom grli svako to drvo,
a ono posljednje,
u blizini njegova doma posebno snažno.
U nadi da će ona jednom
osjetiti,
da su svi ti zagrljaji
zapravo samo jedan jedini,
namijenjen njoj...
bglavac
irida
edin.kecanovic
