Prevrtala se u krevetu. Ne zna da li joj je teži jastuk ili pokrivač. Okrene se na trbuh, pa na leđa, pa zagnjuri glavu duboko u jastuk... Nemoćno već peti put pogleda na sat čije kazaljke jedva da su se pomakle za koju minutu. Još jedna besana noć je iza nje... Skoro svaku noć isto. Prvo joj se uopće ne ide spavati, tko bi svaku noć borio se sa jednakim košmarnim snovima, sa mnogobrojnim likovima koji se se redali pred njenim očima. Od slike bake koja ju drži na krilu i ljubi joj uplakane obraze, do oca koji sa nožem u ruci trči po kući, po dvorištu po svuda, lud od alkohola, od bijesa, lud od ludila.... Noćas je ipak bio poseban razlog za nesanicu. Još su joj pred očima lokalni klinci koji napucavaju loptu. Sretni, nasmijani, srdačni i prepuni šala. Pozvali su i nju da se zajedno igraju. Toliko je bila sretna što su je uvijek primali u društvo iako im nije bila ni do koljena. Siromašna, napola gladna, uvijek bijedno odjevena, a i kad bi se poigrala malo nakon što je pozovu u igru već je pijani otac trčao sa šibom u ruci; dolazi, kakva si ti to ženska kad se povlačiš po ulici, šta će biti od tebe?" Nisu ni suze više mogle prikriti bol ni tugu. Jedina utjeha su joj bili ti njezini prijatelji, prijateljice koji su joj pokazali malo ljubavi. No to ju nije baš moglo utješiti.

Tužno je gledala kako majke zovu svoju djecu na ručak, ili dođu po njih na livadu; hajde  zlato moje, dođi, majka ti je pripremila toplu juhu, meseko, hajde da se ne ohladi...  No noćas  ju ipak nije mučila nesanica zbog toga. Ma nije bila ni ljubomorna, sretna je bila što ipak ima malo ljubavi na tom svijetu, makar za nju nema baš ni malo.... Danas je Davor pao, dok je napucavao loptu i razbio koljeno.... Njegov plač orio se ulicom sve do njegove kuće. Majka mu je istrčala  s pregačom na sebi, i bez daha dotrčala ljubeći mu obraze, milujući ga po kosi i pridržavajući bolesno koljeno..... Brzo mu je poljubila čelo,  koljeno; eto, sada je sve prošlo, majka je sve izliječila, više ne boli..... Davor je u tren prestao plakati, suze su presušile baš jednako kako su i potekle, čarobne riječi njegove majke izlijećile su svu bol.....Zagledala se tako, dugo, svi su već otišli kućama na ručak, ona nije imala kamo.... Maćeha je sa ocem bila u kući, otac pijan, maćeha ljuta i nervozna, a kamo bi ona mogla.... Sanjarila je o lijepoj riječi, o ruci koja ju miluje po glavi, ljubi po obrazu..... Maštala.... I odjednom joj sine..... Kada bi se i ona povrijedila, razbila koljeno, sigurno bi i njoj utisnula njena maćeha poljubac na obraz. Bio bi to početak lijepog života..... Sigurno ima u sebi malo majčinskog osjećaja kao Davorova majka..... Bez razmišljanja uzme oštri kamen u ruku i namjesti ga ispred sebe kako bi koljenom pala baš na njega..... Ne ide... I tu je nesretna.... Ni udariti se ne može kako Bog zapovijeda.... Uzme jedno oštro željezo i zareže po koljenu.... S veseljem je gledala tamnu krv kako curi niz koljeno...... Uspjela je..... Konačno će i ona biti voljeno dijete, drago dijete, netko koga ima tko utješiti.... Šepajući je pošla prema kući, suzdržavajući se da glasno ne jeca, ipak je strah u njoj bio jači... Strah od batina koje je svakodnevno dobivala.... No sada ima ranu, ranu koju treba previti, zbog koje je netko treba utješiti poljubiti..... Došepala je do vrata..... iščekujući nježni dodir na obrazu, na tren je zatvorila oči ne vjerujući sama sebi da se ipak nešto lijepo može dogoditi, kad je iz njenog iščekivanja prene šamar..... Šta si to radila, ni hodati ne znaš, nespretnjakovićko...... Mate... gdje je šiba.... dolazi.... donesi kukuruz... neka kleči na kukuruzu kad ne zna hodati... neka kleči.... Okrenula se u krevetu na drugu stranu.... Nije jecala.... samo je zatvorenih očiju maštala o zagrljaju... toplom, nježnom, ljudskom zagrljaju i lijepoj riječi..... i pred jutro zaspala......