Marthin glas s druge strane žice uvijek je izmamio osmijeh na licu brata Jima. Ne samo da je bila jedna od najstarijih članica kongregacije već je bila jedna od najstarijih članica kongregacije već je bila i jedna od najvjernijih. Teta Martie, kako su je sva djeca zvala, izgleda da je širila vjeru, nadu i ljubav gdje god bi došla.

Ovoga puta njen je glas imao neobičan prizvuk. "Propovjedniče biste li mogli navratiti popodne? Moram govoriti s vama." "Naravno. Doći ću oko tri. Je li to u redu? Kada su sjeli sučelice jedno drugome u tišini njene male dnevne sobe Jim je shvatio što je to bilo u njenom glasu. Martha mu je rekla novost da joj je njezin liječnik upravo pronašao kasno otkriveni tumor. "Kažu da ću živjeti otprilike još šest mjeseci". Iako su Marthine riječi bile ozbiljne bila je veoma smirena. "Žao mi je što ...." ali prije no što je Jim mogao završiti Martha ga je prekinula. "Neka vam ne bude, Bog je bio dobar. Dugo sam poživjela. Spremna sam otići. To znate." "Znam" prošaptao je Jim kimnuvši u znak potvrde. "Ali htjela bih s vama porazgovarati o mom pokopu. Razmišljala sam o tome i postoje neke stvari koje znam da bih željela."

Njih su dvoje dugo razgovarali. Razgovarali su o Marthinim najmilijim pjesmama, odlomcima iz Novoga zavjeta koji su joj za vrijeme života mnogo značili, i o mnogim zajedničkim uspomenama iz proteklih 5 godina koliko je Jim bio u središnjoj Crkvi.

Kad je izgledalo da su o svemu raspravili, teta Martha je zastala, zatreptala očima i pogledala Jima, a zatim dodala; Još nešto, propovjedniče. Kada me pokopaju, htjela bih da u jednoj ruci imam svoju staru Bibliju, a u drugoj vilicu." "Vilicu?" Jim je bio uvjeren da je već svašta čuo, ali ovo ga je iznenadilo. "Zašto hoćete da vas pokopamo s vilicom?" "Razmišljala sam o svim crkvenim zabavama i večerama kojima sam prisustvovala svih ovih godina", objasnila je. "Ne mogu ih sve nabrojati. Ali nešto me muči." "Na svim tim lijepim druženjima, kada je jelo bilo skoro pri kraju, došao bi poslužitelj ili domaćica pokupiti prljavo suđe. I sad čujem riječi. Ponekad bi se netko, na najboljim sastancima, nagnuo preko mojih leđa i prošaptao; "MOžete zadržati vilicu." A znate što je to značilo? Dolazi desert! To nije značilo da stiže puding, ili možda sladoled. Za to vam ne treba vilica. To je značilo dobro jelo poput čokoladne torte ili pite od trešanja. Kad bi mi rekli da zadržim vilicu, znala sam da ono najbolje tek dolazi!

Upravo bih htjela da o tome ljudi razgovaraju na mom pokopu. O dobrim vremenima koja smo zajedno proveli. To bi bilo lijepo.

A kad budu prolazili kraj moga lijesa i vidjeli moju lijepu plavu haljinu, htjela bih da se okrenu jedan prema drugom i kažu; "ZAŠTO VILICA?" ŽELIM DA VI TO KAŽETE. ŽELIM DA IM KAŽETE DA SAM ZADRŽALA VILICU JER ONO NAJBOLJE TEK DOLAZI.

Roger William Thomas